Sad je dosao trenutak da nauci nesto o tome kako funkcionisu stvari u selu. Nije mogao da pocne da radi bez belog mantila a mantili su zakljucani u ormanu ciji kljuc ima samo spremacica koja dolazi u sest popodne. Neresiv problem? Ma ne. Spremacica Nena se pojavljuje kao deus-ex–machina, i resava problem. Kako je saznala da je potrebna? Novosti se u selu sire brzinom nepoznatom savremenim sredstvima komunikacije - od usta do uha, od plota do kapije, od bracne postelje do kafane na seoskom trgu. Internet je decja igra prema Glasu Sela - a i ne radi kad nema struje.
Nena je posebna prica. Ona je dobri duh Zdravstvene stanice, poslat na zemlju od strane Vise sile, u obliku niske, zdepaste zene cetrdesetih godina sa energijom od 10 megatona za resavanje problema ali i sposobnoscu da se pretvori u Svetog Djordja za sve one koji hoce da izigravaju azdaju. Dece nema, muza je oterala posle tri meseca braka kad je prvi put digao ruku na nju, i usvojila je lekare kao svoju decu i Zdravstvenu stanicu kao svoj dom.
-Slusajte Doktore, koristila je titulu kao licno ime, ovo je selo i sad ce da vas proveravaju kakav ste. To rade sa svakim novim koji dodje. Prvo ce da vide da l' ste besan. I da l' volite da pijete i da l' ste svaler i za dva dana ce celo selo da zna kakav ste. I da l' lako dajete bolovanja. Ima nekol'ko zene koje svakog tako provere, sutra ce vec sve da dodju na pregled.
Nenin maternji jezik nije srpski i ona se ne trudi da se opterecuje gramatikom. Ne zeli da joj misao pobegne dok ona slaze padeze.
Do kraja radnog dana imao je 19 pacijenata - sve nekomplikovani slucajevi - i svakog je pregledao po celokupnoj skolskoj proceduri, objasnjavajuci iznenadjenim pacijentima kako koja bolest pocinje, sve obicnim recima, bez ikakvih nerazumljivih jezickih bravura, raspitujuci se nenametljivo o prilikama u kuci, selu, na poslu. Pauzu je zavrsio za pet minuta sjurivsi vrelu kafu niz grlo, ugasio do pola popusenu cigaretu ali je bio toliko pazljiv da zamoli sestre da ostanu na pauzi do kraja. “Necemo da remetimo red bez potrebe”, rekao je “kad pocne sazona gripa naucicemo da pijemo kafu s nogu”. Sestre, ciji se pogled blago ukocio kad su ga videle da ustaje, sada su se pogledale sa odobravanjem. “Dobro je”, pomislile su verovatno ”ovaj ce da nas pusti da zivimo”.
I tako je prosao prvi dan. Medjutim, posle prvog dana obicno dodje i prva noc. U to vreme po selima je postojala obaveza mobilnosti za lekare. Ta se obaveza sastojala u tome da lekar spava u selu, u Stanici ili posebnoj kuci ako je takva postojala, i da bude na usluzi pacijentima u hitnim slucajevima, vrlo razumno resenje kad se uzme u obzir da je selo imalo samo pet telefona koji su radili kad i posta - do dva u podne, i desetak privatnih automobila. Cekao je tu prvu noc kao mlada, znao je otprilike sta ga ceka samo se nadao da nece biti neprijatno i bolno. Uneo je iz “Fice” u kucu dve putne torbe pune knjiga i prirucnika, oko 20 kila slova i slika, rasporedio ih po stolu i rezervnom krevetu i legao obucen na svoj krevet - nije smeo da ode ni u kupatilo jer sta ce biti ako neko lupa na prozor a on ne cuje. Zadrzavao je dah svaki put kad je cuo korake koji se priblizavaju, ocekivao lupnjavu na prozor, a onda olaksanje kad se ispostavi da koraci pripadaju nekom pokloniku boga Bahusa kome ne treba lekar nego krevet ili jos jedno pice. Do jutra je izracunao koliko moze biti trudnica na cetiri hiljade stanovnika sela i kolika je verovatnoca da se neka poradja bas te noci. Cela noc je prosla sa jednom jedinom intervencijom, muz je dosao kuci pod gasom, oko pola jedan, zena mu je rekla sta misli o njegovom pijanstvu i pocela da se gusi i da se zali da je boli srce a muz, gonjen grizom savesti dotrcao po doktora da mu spasava bolju polovinu. Sednu obojca u “Ficu” i sjure se na lice mesta, sjatio se ceo komsiluk, Milos pazljivo ali brzo utvrdi sta je po sredi, da pacijentkinji injekciju sredstva za smirenje i dok je igla jos bila u mesu zeni ne fali nista - k'o nova. I tako je pocela neravnopravna borba protiv najrasirenije bolesti ovog podneblja, u medicinskom zargonu nazvane “tristac”, koja napada muskarce koji imaju malu platu i zene ciji muzevi imaju male mogucnosti, stare ljude koji se boje smrti i mlade koji se boje zivota. A ono “tristac” dolazi od sifre za to stanje - 300.5 - Reactio neurotica.
Ujutro ga je u Stanici sacekala samo Nena koja je sipala toplu kafu i sveze informacije.
-Poranili ste. Sestra Neda ce doci oko pola osam-subotom pocinjemo malo kasnije. Nemojte da se zbunite, i druga doktorka, koju cete videti tek u ponedeljak, se zove Neda. Danas cete imati guzvu - culi su da je dosao novi doctor koji pregleda.
-Pa sta je tu cudno, pitao je, valjda doktori pregledaju?
-Ne svi, rekla je sa negodovanjem u glasu, ova doktorka koju zamenjujete je pregledala a ova druga samo pita sta mu je i pise lek. Nena, ocigledno, nije odobravala takav postupak i nije se trudila da to sakrije.
-Uostalom, celo selo prica kako ste spasli ovu od nocas.
-Kad su pre culi sta se desilo, to je bilo u jedan a sad jos nema ni sedam.Uostalom, ne bi joj bilo nista ni bez mene, od toga se ne umire.
-E, selo je to, sve se odma' zna.
Tada je prvi put cuo sveobuhvatno objasnjenje svih zagonetnih pojava, izraz mirenja sa nedokucivim. “Selo je to”.