Pretpraznično vrijeme.
Božić, Nova godina.
Poseban ugođaj, ona lijepa atmosfera iščekivanja, kada ono ružno malo zaboravimo, gurnemo u stranu i pustimo male radosti i dobre stvari da prevladaju.
Otkad znam za sebe, to su bili posebni dani.
Odlazak s tatom na tržnicu, biranje i kupovina ''bora'' nekako u ovo vrijeme, par dana prije Badnjaka. Bor bi čekao u podrumu, uz svakodnevnu kontrolu.
Na Badnjak poslijepodne bi okitili bor, a moj dida bi kuhao neizbježni fiš-paprikaš. Okupila bi se šira obitelj i bliski prijatelji. Moji roditelji bi darove za sve poslagali u veliku pletenu korpu i odnijeli je kod susjeda.
Mi djeca smo s nestrpljenjem čekali Djeda Mraza, koji dolazi, kao što svi znaju, poslije večere. Djed Mraz, naš susjed, bi stavio korpu pred vrata, pozvonio i ''nestao''.
Ne trebam govoriti kakvo bi veselje i iznenađenje nastalo pred korpom punom darova,koje je ostavio Djed Mraz osobno!
Za razliku od novogodišnjeg dočeka, koji sam kasnije provodio vani, sa društvom, božićni blagdani su uvijek rezervirani za obiteljsku proslavu.
Sve ove godine Djed Mraz nas i dalje posjećuje, premda starog susjeda više nema, nema ni moga dide, fiš za obitelj kuha tata i sada se skupljamo sa svih strana.
Ostalo je blagdansko raspoloženje, bor, dječje veselje i ona slatka, božićna mistika.
Još da padne malo snijega...