Kad god odmakne zima počnu špekulacije o "vrućom proleću", odnosno mogućnosti socijalnih nemira. No njih ne bude jer radnici nisu organizovani. Tek sporadično, pojavi se nekakva grupa manja od hiljadu ljudi,zakrči na koji sat Nemanjinu ulicu, iskaže svoje nezadovoljstvo nekom nepravdom, preda vladinoj pisarnici zahteve i raziđe se kao da ništa nije bilo.
Priča o nekom organizovanijem otporu, sindikalnoj akciji ili generalnom štrajku, to prosto nije zamislivo.
Srbija ima oko dva miliona zaposlenih, a trećina njih je uključena u neki vid sindikalnog organizovanja. Od te trećine tek možda deset posto zna šta rade i čime se bave njihove sindikalne centrale. Sindikalne vođe, oni što predstavljaju reprezentetivne sindikate već su u startu, sistemski korumpirani. Politikom vlade i ministarstva za rad njima je osigurano još nekoliko državnih, budžetskih sinekura, poput upravnih odbora raznih fondova ili vladinog Socijalno - ekonomskoga saveta.
U velikim javnim preduzećima šefovi sindikata su maženi i paženi od poslovodstva. Dovoljno je da im se daju službena kola, velika sredstva za reprezentaciju i on već omekšaju.Vrlo je indikativan slučaj iz ŽTP gde šef važnoga sindikata mašinovođa već četiri mandata sedi u upravnom odboru ovoga velikoga javnoga gubitaša.
U malim i srednjim preduzećima sindikalne vođe drže pod budnom paskom a neretko kažnjavaju gorim radnim mestom, premeštanjima i sličnim merama disciplinovanja. Tu su svake vrste sindikalnog organizovanja nepoželjne i već unapred označene kao destabilizujuće. Pre godinu dana imali smo prilike čuti Miškovića, najvećeg gazdu Srbije kako u kratkom otsečnom govoru kao jedan od najvećih problema našega društva ističe "razmaženu" radničku klasu.
Rad na crno je veoma izražen, sve vrste ugrožavanja prava na osnovu rada su masovna pojava, strah od gubitka posla prisutan kao jedan od najvećih strahova.
Ovih meseci smo videli lakrdiju oko opšteg kolektivnog ugovora. U izborne svrhe on je dogovaran pred kamerama, zatim dodatno osnažen u novembru mesecu potpisom ministra Ljajića, da bi kasnije "šaptom pao", jer će navodno upravo to što će sindikati odustati od njega spasiti zemlju i privredu ekonomske propasti. Kao da u novembru nije bilo jasno da je kriza došla nego je to postalo belodano u decembru.
I šta imamo nakon toga. Imamo sa najvišeg mesta proklamovanu "bitku za očuvanje radnih mesta". Lepo i razumno zvuči, nema šta. Vlada je čak napravila nekakav program koji je slavdobitno predstavio jedan od, uz predsednika države, najvećih populista, Mlađan Dinkić. On je, onakav kakvim ga je bog dao, uspeo kazati da je to jedini program neke vlade koji je donet kao odgovor na krizu i kako očekuje da će ga drugi prepisivati. Toliko je to genijalno. Pa ništa, čega se imamo bojati kad su mere tako sveobuhvatne i tako genijalne.
I sad kad pogledate malo bolje kako će se država boriti za očuvanje radnih mesta, dolazite do zaključka da će najviše budžetskih para za tu namenu otići onim najvećima..Miškoviću i družini. Potpuno legalno, budžetske pare, pare poreskih obveznika ići će Miškoviću i Delti za njihov potpis da neće otpustati radnike. Pa još kad se kao glavni uvoznici udenu u ovu odluku o jednostranoj primeni SSP, a to nije niko od nas tražio, te budu uvozili robu sa zapada bez carina, kriza će doneti daljnju ekspanziju "Delte" koju će dodatno platiti oni najsiromašniji. Ako u to ne verujete, pogledajte ko je u svim mogućim delegacijama koje naša država šalje u svet da dogovara poslove. Nema delegacije bez Milke Forcan ili nekoga iz "Delte". Delta je državni proritet Srbije, a njena stabilnost uslov državne stabilnosti, stabilnosti aktuelne vlasti i načina vršenja iste. Nije Boža Đelić džaba govorio da će država pomoći "ledolomcu", na onom prošlogodišnjem otvaranju "Delta sitija".I kakve su to naivčine iz antimonopolske komisije mislile da će koinstatcijom kako je "Delta" monopolist ona morati platiti veliku kaznu. Ko više o tome priča..
Dakle, kad se sve ovo vidi, današnja Srbija je u kandžama monopolista i krupnoga kapitala. Radnici u njoj nemaju elementarne zaštite. Ne postoji politička artikulacija odbrane interesa najširih društvenih slojeva. Stranka koja za sebe voli reći da je primljena u "socijalističku internacionalu", a koja vlada Srbijom, pokazuje da je u stvari najveći politički zaštitnik tajkunske kaste u Srbiji i to postaje sve vidljivije.
Hoće li kriza stvoriti neke nove oblike organizovanog otpora najgrubljoj eksploataciji i neravnomerno raspoređenom teretu, ostaje da se vidi. Mislim da hoće jer će se za to steći svi uslovi. Poskupljenja, pad dinara, opšta stagnacija i besparica, mogle bi izazvati pojavu nekih novih političara, onih koji će "uhvatiti odblesak nade"..
Kriza uvek izrodi priliku, iako ovde prilike najčešće odlaze u nepovrat...