O sudbini Licana

"Sretne su oci koje te vide!", govorila bi moja baba svaki put kada bi se rumenih obraza, zadihan od zelje, pojavio na pragu nase kuce u selu.

Njen zagrljaj bi umirio vrelinu mojih obraza i ja bih osijecao miris sirove vune pomjesan sa mirisom pite "sirnice" i sa mirisom ljubavi.

I danas kada sklopim oci osjecam istu toplinu babinog krila i zavicaja. Ispod spustenih trepavica, u trenucima snova, maste koja mi nadoknadjuje izgubljen prag i vraca me na poznate livade.

I tako ja cesto sklopim oci, ruke pod glavu pa u Liku! Nakrivim licku kapu i namjestim kicanku pa sa komadom kruva u maloj ruci mene djecaka, projurim sumom do livade na kojoj se pruzim iznemogao od srece.

Nebo je plavo, trava mokro zelena, ovce secerno bijele a srce puno. Kao razglednica koju sam cesto slao iz zavicaja u Srbiju, rodjacima.

Dozovem onda Jovu sto su mu pantalone uvijek krace no sto treba, pa Jovo i  ja trcimo jedno za drugim kao muve bez krila. I cini mi se ta igraa najljepsom igrom svijeta jer svijet je nasa Lika.

Trepnem jedanput a ono skola. Mala, kamena i puna Nikoletina Bursaca.U skoli moja teta Ljuba. Debeljuskasta slikovnica moga djetinjstva. Ona je sve crno-bijele redove dosadne knjige pretvarala u najljepse slike.

Trepnem jos jednom a ono ide moj tata Milorad I nosi dzacic jabuka iz donjeg vocnjaka.

Zute a slatke. Nekako cudno pogleda mamu (oci mu sjajne I nasmijane) a mene samo lupi po ramenima I pogleda vazno. Svoje licko musko.

Trepnem jos jednom I odmah otvorim oci.

Nad Likom avioni i trista djece u koloni.