B92 Blog

    Htjela sam vam  pisati. Ljepila sam neke ljubicice nekim divnim zenama na blog i osmjehivala se mashhi koja mi je mahala iz dalekog Nisa i slala mi poljubce na moj blog. Kettle (dzezva) je taman uskuvala i moj muz je prosuo miris kafe po jutru. Sunce se lijeno valjalo po dnevnoj sobi. Stomakom mi se razlivala radost. Onako.

Nedostaje mi sin. Ovog februara, na dan ljubavi, otisao je da zivi sa djevojkom. Svako jutro ga trazim i svako jutro mi nedostaje. Znam, znam, da je to normalno. Ipak.

Nedjeljom dolazi na rucak. velik i trapav i pun one cudne magicne prasine koja mu vitla i tijelom i duhom. Uvijek mi dodje da ga grlim i da ga ljubim po glavi, ko nekad kada je bio mali. Ali, moj muz kaze, pusti ga da odraste.

Jucer smo imali jako tezak dan. Jedan od onih dana kad si umoran od svega i ni zbog cega. Jedan od onih dana kada ti se odjednom na tebe strovale sve te grdne slike unesrecenog zavicaja, pogubljenih ljudi koji su te radovali, rasutih zelja, rasutih fotografija; jedan od onih d

       Zahvaljujuci mojoj drugarici koja voli svoju svekrvu i koja je na pocetku braka imala vrlo perspektivnog muza a poslije se okrenuo sjeci drva i koja ima dvoje preslatke djecice i sa kojom sam dijelila i kruh i leb i hleb i ljeb i leba i kruva; i koja je na pragu svoje sredovjecnosti jos uvijek zgodna plavusa koja se pali na cudnu muziku i dovodi u svoje bibliotekarsko carstvo pisce koji psuju ...; i zahvaljujuci njenoj drugarici koja je sada i moja drugarica a sa KOJOM SAM PROVELA NEZABORAVNO VECE uz 'Letu stuke' a koja nam otvara vrata carobnog Aleksinog svijeta i koja je jedna super seksi Sarajka i koja super djuska i koja pije ogavni Pelinkovac i koja je veliki ljubitelj Ade i koja sigurno zna da razvije kore za burek, i ja sam se potpisala da cu vjerno sluziti B(l)ogu i da ga nikada i ni u kojim uslovima necu napustiti.

I eto piskarala sam do sada nesto malo, a vise sam citala uz jutarnju kavicu i vecernju casicu i cesto raspravljala sa VAMA iako niste tu a opet jeste.

Kako u

Moja lista:

• - Studio, TV magazine
• - Fax Helizim (nisam sigurna u speling) i kuhinjske krpe napravljene od kese
• - Bobis, neka vrsta fine slasticarne (ne znam da li je postojala samo u Dalmaciji)
• - Cokolada Braco, Seka, Mikado, Volim te, Zelim te, Samo ti,...
• - Velike bombonjere sa velikom violinom na poklopcu ili ruzama(no name)
• - Ledene kocke, Bajadere
• - Milka Planinc
• - Plavi radion, Nila
• - Sampon breza
• - Crni triko za fizicki
• - Paradajz I pasteta na plazi
• - Domaci kiseli kupus
• - Plava lasta, Politikin zabavnik, Start, Stripoteka, Mikijev almanah, Sirijus, Lunov magnus strip...
• - Stipe Suar
• - Tereza Kesovija, Zdravko Col

   Kao i vecina onih kojima nedostaje jezik i par dobrih ljudi sa rodjenih prostora, tako i ja. ziveci na zapadu, postadoh clan velike familije facebook-ovaca. Na moju veliku radost uspjela sam da pronadjem jako puno dragih ljudi kojima se bio zagubio trag u nasem ratnom i poslijeratnom srljanju kroz zivot.

Nakupila sam cijeli djerdan prijatelja od Mauricijusa do Kanade i lijepo nam je skupa u nasem Facebook svijetu u kojem virtualno pomaze da prizovemo ljepote proslosti i da se njegujemo kao nekad. Skuvamo ili skuhamo nase kave, kafe i kahve pa udri u divan, cakulu, pricu... Razgledamo fotografije nasih najmilijih i trazimo u nasoj djeci slike nas samih , onda kada smo se poslijednji put UZIVO vidjeli.

Ponekad, upotrjebimo i ono malo povecalo, da bismo uporedili kolicinu starosti koja nas je zadesila. Poslije toga tjesimo jedni druge kako nije jos sve proslo i kako tek treba da dodje...

 Jednom u Londonu , sasvim slucajno, dok sam jos prodavao novine na crno, upoznao sam Majka. Bio je cudak, dosao iz urbanog Beograda negdje u danima krize. Dugo je radio kao porno glumac a kasnije je sva svoja zadovoljstva sveo na dobar dzoint. Jednom mi je rekao: "Kolo to je ono kada grupa seljaka tabana u gumenim cizmama po sasusenom blatu!"

 Matu Mustapica iz sela Kolo, mati Kata donijela je na svijet sa prvim snijegom u Hercegovini. Otac Lojzo, kada su mu donijeli glas o muskom djetetu, zavrnuo je rukave perlonske kosulje, ogladio dva velika noza drvenih drzaka i onako vruc, dok mu se tijelo naduto od srece pusilo, grabio je zurnim korakom snjeznom prtinom ka svinjcu. Najvece prase tovljeno za "ako Boga bude pa bude mudonja" preklao je vjesto jednim dubokim ubodom i dugackim rezom. Ljepljiva teska krv potokom je zalila snijeg ukraj drvene ograde i poskropila kragnu i prsa Lojzina. Ne progovorivsi ni rijeci, onako krvavih ruku i ne ispustajuci n

     Sinoc smo izasli u lokalni pub na, neko pivo neko shandy neko crno vino...Pub The Vickarage nalazi se oko dvije milje od nase kuce. Mi zivimo u Blaby, selu u predgradju Leicester-a, u East Midlandsu, srcu Engleske. Pub je jedan od onih u kojima se okuplja srednja engleska klasa sto znaci odsustvo tetoviranih badza(istina bezopasnih) sa raznoraznim alkicama provucenim kroz nos, usne...

Ljepota engleskog puba je u tome sto u njega dolaze sve generacije, od beba do srebrenokosih gospodja koje mirisu na parfem RUZA ili JASMIN. To su stare gradjevine u prepoznatljivom engleskom stilu, tapacirane na sve nacine tako da imate osijecaj da ste kod nekoga u gostima a ne u kafani.

U pubu se moze lijepo i prilicno jeftino jesto onih dana kada vam kutlaca nije omiljeni instrument i kada pozelite malo komfora za svoju napacenu dusu. Naicice te tu na poznate jorksirske pudinge, na pecenu krvavicu, na neobicne irske kobasice ispu

"Sretne su oci koje te vide!", govorila bi moja baba svaki put kada bi se rumenih obraza, zadihan od zelje, pojavio na pragu nase kuce u selu.

Njen zagrljaj bi umirio vrelinu mojih obraza i ja bih osijecao miris sirove vune pomjesan sa mirisom pite "sirnice" i sa mirisom ljubavi.

I danas kada sklopim oci osjecam istu toplinu babinog krila i zavicaja. Ispod spustenih trepavica, u trenucima snova, maste koja mi nadoknadjuje izgubljen prag i vraca me na poznate livade.

I tako ja cesto sklopim oci, ruke pod glavu pa u Liku! Nakrivim licku kapu i namjestim kicanku pa sa komadom kruva u maloj ruci mene djecaka, projurim sumom do livade na kojoj se pruzim iznemogao od srece.

Nebo je plavo, trava mokro zelena, ovce secerno bijele a srce puno. Kao razglednica koju sam cesto slao iz zavicaj

Svrstani su u one  ciji put vise nije interesantan . Ona vise nije namjestala ukrase na  kosu a njemu je brada  obrasla ljubicastim algama. Zivjeli su na svojoj straini puste obale i nisu se jasno znali. Ona je naslucivala po mirisu mrzlog vjetra da na drugoj strani ima nesto sto u njoj budi zelju da u vlagu pjeska utisne mladicu smokve. On je znao po pljusku vode da  obala ima tajnu. Mocio je vrele sake u meke trbuhe vode i prenosio nesto gusto i dobro na svoje prepone.

Bili su zidari vjecnosti . Cinili se bespotrebnim i prestajali se cuti.

Ona je imala cvrste listove i siroka stopala u sandalama od koze zlatnog kita i zrna zelenog bisera. Bila je niska i cvrsta sa duguljastim grudima i velikim siljatim bradavicama boje zrelog meda. Na usima su joj visili grozdovi  korala  a na visokoj jagodici lijevog obraza imala je tetovazu morskog konjica. Kosa joj je bila teska od naslaga soli i pijeska sa dna slane rijeke u kojoj je zbacila

Proveo sam godine voleci te. Nisam ni znao da bilo ko drugi postoji osim tebe. Govorili su mi da si savrsena, da nisam mogao proci bolje, da imas takvu istoriju kojom se mogu samo ponositi, da ti druge nisu ni do koljena...da si duhovna i ponosna, da nema traga lazi u tebi...

Govorili su mi da takvu vise nigdje i nikada ne mogu naci, da si jedna i da si velika u toj svojoj osobenosti: govorili su mi o tvojoj ljepoti, tvojim vrijednostima svaki dan i ja sam slijepo slijedio tvoje stope. Slusao te upijajuci svaku tvoju rijec, divio se tvojoj ljepoti misleci kako nijedna druga ne moze da te zasjeni... Izgovarao sam tvoje ime sa ponosom, pokazivao sam tvoje slike poznatima i nepoznatima, naucio sam svaki djelic tebe napamet, poslijednja misao prije sna bila je za tebe...Pisao sam ti pjesme koje sam sa ponosom izgovarao pred mnogima.

Strasno i bezglavo sam te volio...a onda si me zajebala.

Nikada me nista nije tako uplas

            Sjedim u sterilnoj atmosferi engleske radne sobe iliti zbornice. Pomalo sam uznemirena konverzacijom koju sam imala sa nekoliko A-lavel studenata. Pricali smo o zeljama u pedesetim, sta oni misle i kako oni misle da ce sve to izgledati jednoga dana kada oni budu tu, gdje ja jesam sada.

Krenulo je sve iz dobre namjere:malo da bih ja besplatno imala koju lekciju viseg engleskog(to su uglavnom djeca iz akademskih porodica) a malo i zbog toga da prebijem jedan sat pauze. Ovdje u Kraljevstvu stvari su jako podijeljene. Te, klasne razlike, nama iz balkanskih krajeva jako su nepoznate.

Najveca klasna razlika koju sam kod nas ikada vidjela bila je ona prikazana po bilion puta u partizanskim filmovima: seljaci i gospoda. Ono kada su seljaci zajasili na sve sto je nekada bilo svacje samo ne njihovo, i sve to pecetirali, crvenom petokrakom.

Moram sada da idem. Ovdje je kapitalizam, sta ces...Nastavak veceras.