14. oktobar 2019.
"Draga Snežana,
Kontaktirala sam sve manastire i rečeno mi je da noćenje kod njih nije moguće. Jedino ako ste na licu mesta možete pitati Igumana pa vam on možda izađe u susret, prenosim vam kako mi je rečeno."
Napisala mi je Jovana iz Turističke organizacije Vojvodine, koja je podržala ovu moju turu.
Imajući to na umu, ustezala sam se da uopšte
Vežbati možemo svuda, svakoga dana i sata, nasamo ili u društvu, mame, tate i brata...
Kako to, otkud to, za čiji račun - da nam se svakoga dana kroz pisane medije negde iz drugog plana (ali sistematski) servira po jedna tobože usputna vest iz života оstrvske kraljevske porodice - ko je s kim danas porazgovarao za ručkom, šta je na nekom od kretanja kroz javnost obukla ta i ta gospođica s periferije kraljevske familije, kojom stazom su kroz šemšir šetali pod ruku neka od princeza i njen partner, šta je od tračeva o narečenoj porodici istinito a šta možda ne ...?!
Nakon doručka u hotelu odlučio sam da prošetam po okolini. Sledeće predavanje na kongresu biće tek u tri sata. Direktor ionako neće doći pre dva. Imaću dovoljno vremena.
Na mapi ispred hotela video sam da postoje desetine kilometara uređenih staza. Sve su bile prilično slične, možda je samo na jednoj bio ucrtan nekakav most. Krenuo sam tamo. Volim mostove.
Posle otprilike sat hodanja; preko dva brežuljka i kroz dve udoline izašao sam iz male šume pravo na most.
Razočarao sam se.
Danas išli u "safari" izlete na vulkane Tenerifa. U dzipu smo bili sa parom, on iz Poljske a ona kako kaže iz Donjecka. Stalno su kasnili i vraćali se bez reči izvinjenja ostalima.
Upitah badzu kako se kaze na poljskom
" izvinite"? On mi rece a ja rekoh njemu e to je trebalo da kažeš svima.
I onda dodjem i vidim nestao Brajin blog. Bez reči objašnjenja.
Ljudi koji uređuju blog imaju pravo da brišu ali je osnovno pravilo ljudske komunikacije da objasne zašto.
Nije mi bas jasno koji
12. oktobar 2019.
*
Ovog jutra imam društvo za planinarenje: sa mnom kreću Vesin sin Vlada, njegova devojka Nina, Vesinna sestra Boba i jedna nastavnica iz škole. Hodaćemo zajedno privh pet-šest kilometara do Brankovca, ali društvo prija za promenu.
Kod manastira Beočin sačekuje
U istoriji medija 30. oktobar 1938. ostaće trajno upamćen. Tog dana u večernjim satima Radio Teatar Merkur (Mercury Theatre on the Air) na CBS-u izvešće radio dramu Rat svetova po istoimenoj knjizi Herberta Džordža Velsa. U knjizi se opisuje bespoštedna i brutalna invazija Marsovaca na Zemlju. Nikakvo oružje Zemljana nije bilo u stanju da osujeti pokolj koji su Marsovci sistematično vršili na našoj planeti. Po toj, inače čuvenoj, knjizi iz 1898. koja je ostavila dubok traga u literaturi i uticala na buduće naučno fantastične romane, četiri decenije kasnije izvedena je pomenuta drama. Nju je režirao Orson Vels (tada je imao 23 godine), u formi vesti. Drama je izazvala masovnu paniku kada je više miliona slušalaca poverovala da je naša planeta zaista pod invazijom ratobornih suseda.
Orsopn vels razgovara sa novinarima
Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.
Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima
ОД СТРОФА – КАТАСТРОФА ДО МАХАБХАРАТЕ
У културним круговима чест је ламент над интернетом и друштвеним мрежама да су „пуни ђубрета“. То јесте тачно, али је и нека врста „киселог грожђа“ јер је већина књижевника, осим коришћења меила и компа као писаће машине – електронски неписмена. Једина озбиљнија имена која се баве новим могућностима интерактивне и електронске књижевности су Владислава Гордић – Петковић (књига „Виртуелна књижевност“, објављена пре десетак година), недавно Марко Недић са акцентом на неколико аутора и површним општим прегледом и Мирољуб Тодоровић – творац сигнализма који подстиче нове покушаје и експерименте и подржава сигналисте и сигнализам годишњим зборницима.
Ne znam ko je bio toliko naivan da očekuje kako će nekakvo veće ili koje god telo da proglasi jednog od par vodećih državnih tajkuna da nije genije, tj. da nije doktor nauka, tj. da nije poštenjačina?! Hajte, molim vas. Uostalom, to bi direktno ugrozilo glavni zadatak naše današnjice.
Док се све у Нинином животу дешавало преспоро и прекасно, код Џенис Лин Џоплин све је било управо обрнуто, без задршке, пребрзо и прерано.
Двадесет година по рођењу Џенис је напустила Порт Артур, на самом југоистоку Тексаса, уз границу са Луизијаном, место углављено између језера Субин и Мексичког залива, притиснуто нафтоводима и рафинеријама са копнене стране, нафтним платформама и танкерима са водене, сиромаштвом и сивилом одасвуд. Оставила је иза себе године вршњачке злобе уперене на своју килажу, бубуљице, интересе, и упутила се у Сан Франциско. Тај почетни период свог живота сажела је речима "била сам неуклопљена, читала сам, сликала, размишљала и нисам мрзела црнце".
10. oktobar 2019.
Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.