Gospođo, gospodine, izvinite što vas ometam u šetnji i siguran sam prijatnom razgovoru ali bih vas zamolio da odvojite minut vašeg dragocenog vremena i saslušate me. Ljubazno sam mu se nasmešio i rekao: Izvolite. Bio je odeven u izbledele rite ali nije zaudarao, palčevi su mu virili iz podrpanih cipela. Osvojili su me njegovi maniri, ponašanje, koje bi bolje i prikladnije odgovaralo nekakvoj davnoj dvorskoj etikeciji. Na moje izvolite, lako je poklekao kolenom desne noge, rukom napravio nekoliko spirala u vazduhu: Gospođo, gospodine, još jednom vas molim da mi oprostite na uznemiravanju ali moji prijatelji, okrenuo se i teatralnim pokretom ruke pokazao nekoliko klošara koji su nam na taj njegov gest, naklonom glave ukazali poštovanje, dakle, moji prijatelji i ja, nastavio je, ne gubeći ni za trenutak dostojanstvo, sticajem okolnosti kojima ne želim da vas zamaram i trošim vaše skupoceno vreme, nismo u prilici da sebi priuštimo flašu, dve vina a moram vam, iako nerado, priznati da nas muči nesnosna žeđ.