Danas je osam godina od kada je otišao u neki bolji svet Arhitekta BogdanBogdanović i ponavljam tekst koji sam tada napisao o tome kako je on govorio arhitekturu …
Beogradska arhitektura u samotraženju sopstvenog izraza, drugačijeg od onog pre, dostigla je evropski standard, pre svega kao repetitivni dizajn. Bez uopštavanja događanja u izgradnji grada moguće je reći da se nije dogodio pomak unapred u nalaženju autentične Beogradske arhitekture. U prvom planu je forma i istraživanje lika zgrade kao prevashodni izazov. Nije to produkt ovog trenutka ili bliske prošlosti, traje već nekoliko decenija, ne samo u Beogradu, planetrana je to pojava a lokalni arhitekti su prilježni sledbenici tog trenda trudeći se da budu učesnici u kvazi spektaklu. Pokušavaju da individualizuju svoj projekat ne bi li bio uočen u ovdašnjoj nevelikoj produkciji, uslov je da izgleda drugačije, čak nasuprot logici ili zemljinoj teži ponekad. Očituje se taj trend kroz nekoliko desetina izgrađenih zgrada koje su u tom nadmetanju nesumnjivo stasale da budu učesnici u svetskoj trci i budu na bini gde se spektakl odvija. U skladu sa savremenim viđenjem i poimanjem arhitektonskog iskaza u svetu. Ipak, sve pomalo liči na damu koja svoje nedostatke vešto pokriva majstorijama šminkera, plastične hirurgije, silikonskim dodatcima, bojama i garderobom.Nevolje graditeljske su počele odmah po ulaženju u pećinu koju je Pragraditelj izabrao i odredio za stanište svog plemena. Novi prostor za obitavanje plemena nije odmah pokazao dobronamernost prema pridošlim naseljenicima, prvi koraci su bili znatno otežani prirodnom preprekom, šiljatom, rapave površine stenom u podu na samom ulazu koja je pristup ka unutrašnjosti pećine delila na dve dela pa se prolazilo postranice, pobočke, uz ogrebavanje tela i povrede, naročito kada je bila žurba jer je trebalo hitro se skloniti a da se ne bude plen sabljastog tigra ili neke druge pošasti. Pećinari su trpeli posledice ove građevinske nepodobnosti, u sebi su gunđali jer nije bilo primereno Pragraditelju žalbu iskazati, imao je on važnije probleme da savladava a ne da se brine o ponekom odranom ramenu. Ipak, vremenom je uvideo da tako više ne ide, posebno kada, jednom prilikom nije dovoljno brzo uneta krupna lovina te su je alavi napasnici, tu ispred pećine na njegove oči prožderali i onda je odlučio u iznudi, nije bilo druge, do da se prepreka ukloni ali i da se njena zaštitna uloga ne umanji.