Okrutnost tzv. liberalnog kapitalizma i gramzivost njegovih najbogatijih aktera doseže nivo psihopatološkog sindroma. Postavlja je logično pitanje: Ako su zlokobni tvorci nehumanih sistema poput fašizma, nacizma i staljinizma bili namerno slepi i gluvi na tuđe patnje i masovne likvidacije običnih ljudi, šta onda zaključiti o autorima liberalnog kapitalizma? Njihova istorijska režija takođe je odgovorna za veliki broj ubijenih osoba, za masovno siromaštvo i nebrojene muke preživljavanja miliona ljudskih bića. I aktuelna ekonomska kriza, koja drma čitav svet od 2008. godine, svedoči o razmerama pohlepe kao bolesti. Delić te epidemije sjajno je prikazao Majkl Mur u svom antologijskom filmu "Kapitalizam: ljubavna priča".
This is my first post to B92 (thanks for inviting me Dejan!) and I feel rather self conscious about it. Which proves to be inspirational because that is the way I think most Serbs feel about America. According to most of my Serb acquaintances, America as a country hates Serbia. America is a big mean bully, glittering with gold, nuclear weapons, and Hollywood celebrities, that personally hates Serbs and wants to cause problems for them.
When I married my Serb husband, none of his family and friends from Serbia came to the wedding in the US even when we offered to pay for all travel.
Gost autor: Aleksandar Matanović, jedan od osnivača Bitkoin Asocijacije Srbije.
Sledi Aleksandrov tekst:
********************
"You can't stop things like Bitcoin. It will be everywhere and the world will have to readjust. World governments will have to readjust" - John McAfee, Founder of McAfee.
Indian Wells - moj možda i omiljeni turnir
Ko bi rekao da je prošlo već sedamnaest godina! Prestao rat, počeo mir. Da li bi to zaista bila primerena definicija?
Moj tadasnji mentor ostavio me samog u ucioni uz rijeci: "hej odoh ja popiti kafu a ti uzivaj". Bila je tek druga nedelja moje prakse kao ucitelja u srednjoj skoli; s jedne strane imao sam tremu, al ukazano povjerenje ipak je nadvladalo svaki drugi osjecaj. Tek sto sam poceo pricati s ucenicima koji su se vidno opustili posto je moj mentor I njihov ucitelj napustio ucionu. Skripa vrata donjela je opet, doduse na kratko, tisinuu razred. Okrenuo sam se misleci kako se moj mentor vratio zaboravivsi nesto no umjesto mentora u razred je usla ucenica hodajuci
Koliko ste puta culi, procitali, poverovali pa na kraju sami zakljucili da je nekad bilo bolje nego danas.
Ah, ta dobra stara vremena.
Kad je smrtnost u saobracajnim nesrecama bila veca i uslovljena razvojem medicine. Kad je nasilje u porodici bilo tabu tema pa ga shodno tome valjda nije ni bilo. Kad se pusilo u domovima zdravlja,ali i skolskim ucionama. Nije bilo otvorenih operacija na srcu,a kupali smo se jednom nedeljno, obicno nedeljom.
Omiljene Crtace , Strumfove smo cekali po sedam dana. Starijima je Vecina informativnog programa bila servirana
Šta je to SUMRAK? Jel to predveče? Čekaj, tamo MRAK a ovde veče, tamo SU a ovde pred! Na francuskom sous (čita se: su) znači ispod, pod, npr sous-marin = (is)podmornica, (is)podmorski. A pred? Pa to je ispred. Zbrka! Dal je ispod MRAK-a ili je ispred večeri? Kad još ovde umuvam tursku ićindiju, kud koji mili moji! Kad kažeš podne, ponoć, zora, dan, noć, sve ti je
U većini naroda jezički korpus sadrži u sebi kao nerazdvojan deo, psovke.
U većini naroda, psovke su uglavnom blage i kreću se u dijapazonu od: Idi u dupe, svinjska Madona, svinjska mizerija...do goveđe ili pileće govno, jebi se, guzičaru...But, ima i naroda koji su psovku izdigli do neslućenih imaginativnih visina. Uprkos svojstvenoj mi skromnosti ali zahvaljujući dugom životnom iskustvu, usuđujem se da tvrdim da je naš narod jedan od tih. Od Stefana Nemanje pa do danas, protekao je dovoljno dug vremenski period da bi psovka u Srba dostigla zavidan nivo koji se nalazi u samom svetskom vrhu. Pominjanje majke (najčešće), oca, sestre, bliže i dalje rodbine, delova tela...u običnom razgovoru upotrebljava se češće nego: Dobar dan! Uz pominjanje majke, sestre, tetke, strine... obavezno je locirati mesto u koje se smešta muški polni organ, kao npr: U pičku, u dupe, u sisu krvavu, u usta...
trebalo govnjivom metlom počistiti. Izreka dugo egzistira u ovom narodu i malo, malo, se čuje glasno izgovorena na ulici, u kafani, autobusu, tramvaju, na pijaci, selu, gradu... I šta biva? Izreka se i dalje izgovara, ali niko nije spreman da se dohvati navedene govnjive metle a kamo li da je upotrebi! Bojazan postoji, počistiti govnjivom metlom, u ne previše zamumuljenom prenosnom smislu, znači
Kao student prve godine Akademije likovnih umetnosti, kada sam odabrao štafelaj, prva stvar koju sam uradio, bila je da na njega napišem ove Apelesove reči. Koleginice i kolege nisu na to obratili pažnju ali me je moj/naš Profesor, kada sam skinuo ploču s završenim crtežom, ugledavši natpis, upitao: Hoćeš li se držati toga? Naravno, odgovorio sam. I držim se do dana današnjeg.
Bukvalno prevedene sa latinskog reči Nula dies sine linea znače: Nijedan dan bez crte. Kratko, sažeto, koncizno...govore da slikar mora neprekidno i neprestano, svakodnevno raditi, slikati, crtati.
Moj drugar koji je u Beogradu diplomirao svetsku književnost i engleski jezik, otišao je trbuhom za kruhom u Englesku, preciznije u London, još početkom devedesetih godina. Prolazio je sito i rešeto, radio po građevinama, prao sudove i posluživao po pabovima i restoranima ali posle sedam, osam godina, uspeo je da se zaposli u jednoj naizgled skromnoj biblioteci na periferiji Londona. Pisao mi je da je prezadovoljan, posao nije bio težak, dobro se slagao s pretpostavljenima i koleginicama i kolegama.
Ovde ide naslov i ono o cemu se radi u tekstu, ukratko sta je smisao, ali posto ovaj tekst nema neki smisao (opet ko i obicno), eto tako, a opet ne smem da ostavim samo jednu recenicu iz tehnickih razloga (pukne stranica, pa upravi puke film, pa deca u Aziji koja rade za deset dinara dnevno moraju da otklanjaju kvar, ma cudo...) i tako...a vi kako ste...