gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst u celosti prenesen sa portala bookvica
Nameru Svetlane Slapšak da napiše roman o političkoj dimenziji ljubavi, naročito telesne ljubavi, možemo smatrati samo delimično uspešnom. Njena je priča uzbudljiva i privlačna, a detalji i putopisni opisi antičkih spomenika i grčkih pejzaža efektan su i uspeo vodič na književno putovanje. Ono što neizbežno razočarava jeste to što kao samosvesna, izgrađena i nesumnjivo feministička autorka, Svetlana Slapšak daje jedan u konačnici ipak stereotipan prikaz ljubavnog odnosa, koji se neizbežno završava heteronormativnim životom u dvoje, u egzilu, daleko od umirućih socijalizama i njihovih kasnijih posledica.
Svetlana Slapšak, Škola za delikatne ljubavnike (Laguna, 2018)
Svakoga, čini mi se, obeleži neki prizor iz detinjstva. Obično nasilna scena koja potresa ili obeshrabruje, čije se značenje ukopča tek kasnije, u zrelim godinama. Jedna takva scena odigrala se na peronu železničke stanice Beograd Centar.
Prokop, nedelja ujutro.
Izlazim kroz zadnja vrata samoposluge, pravo u ljude koji u hipnotičkim krugovima okružuju banku. Ta ljudska spirala, poderani jednostruki heliks dezorijentisanih ribonukleusa, nosi na grbačama, na hrskavičavim i koštanim skeletima, svako svoju vreću nula. Čekaju ispred vrata piramide, iza kojih se odvija magija boga (ali i boginje) sunca. Javlja mi se i Kleopatra. Oni koji su došli na red, mogu da čuju kroz staklo primamljivi šapat: 120%, 150%, 200%.
Ako bi se ta naivna namama pustila unazad čulo bi se: Dođite, nećemo vam vratiti!
gošća autorka: Ava Gotal
Je l' bilo zavaravanje vjerovati da je to proročanski san?
Nije, ali ja nisam vjerovala.
drogiranje je bolje u društvu
Ima li šta logičnije nego da nabaviš dosta psihoaktivnih supstanci onog dana kada si dao otkaz? Znam sebe, slab sam. Malo esida, pečurka ili dve i ket trave. Zvuči kao veganska salata. Prestao sam da jedem sisare. Ništa od astralnog putovanja. Osećao sam se kao da me je neko prebio i da sam se pri tom još upišao u gaće od batina.
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst preuzet sa portala bookvica
Često opisivane kao „autobiografske“, priče Lusije Berlin zaista jesu uzorno delo autofikcije, jer je nadgradnja pretpostavljenog autobiografskog predloška u toj meri uspela da čitaocu ili čitateljki zapitanost nad autentičnošću opisanih događaja brzo postaje najmanje zanimljiv sloj priče.
Mi smo priredili ovaj cirkus za vas, gubavci, treslo se sa razglasa, radili smo naporno prethodnih godina u vašu korist, govnari, zar hoćete da nam rušite dvorac od peska, hoćete da nas uništite, sav naš trud, ma teraj te se bre u kurac, kurac, kurac… Eho bi se gubio posle tri repeticije. I kao sa onih sezonskih tura koje bi s proleća ili s jeseni prolazile kroz komšiluk i nudile čišćenje dvorišta, podruma i šupa, odvoženje nepotrebnih stvari, i sada se traka, posle kratke pauze, nastavljala sa MI SMO. Tek bi posle sedam osam ponavljanja monotoniju razbila neočekivana digresija, da, volim ovo, dobar ritam imamo, svi su dobrodošli, pa naravno, svi ste dobrodošli, sve vas volimo, lepo je, zabava, život, mladost, budućnost, skroz smo za to… I kao da je policijski čas iza ugla ili bliže, kada bi kombi sa ledeno-jezivom poslasticom naišao, svi bi u komšiluku ubrzano nestajali s ulice, gmizali u svoja dvorišta, podrume, šupe. Klinci bi istrčavali iz žbunja spuštenih gaća i gledali kako da ispare neprimetno preko glavne ulice.
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.
tri pesme iz distokične zbirke
odrastanje u saveznoj državi virdžini
spisak za odstrel
Sa nekih trinaest četrnaest godina, kada su sve moje vršnjakinje jurile za nekim zarozankom, valja dodati slinavim, koji ne zna ni gde je šupalj ali je spreman da glumi frajera, kinji i naređuje, mene su počele opsedati knjige, naročito one iz lokalne biblioteke. Izgleda da je od samog početka moj život bio pod komandom opsesija. Do tad je moja ceremonijalna faza, kao i nešto kasnija predatorska, bila odavno duboko pokopana, iza mene i iza sugrađana, na zgarištu zadnjeg dvorišta, ali ostala je neka tanana veza, kao dim koji se diže sa paljenog pačulija, ponovo neka olfaktorna narkoza, izazvana vonjom knjiga iz stare zgrade vojne magaze koja je pretvorena u biblioteku. Možda kombinacija zadaha zaostalih metalnih kutija, masti za podmazivanje šarki i uvek prisutne vlage sa miomirisom novih knjiga koje su tamo stizale da ostare i budu zaboravljene, da svako malo završe na nekoj lomači, zbog nedostatka prostora, ne znam.
prejebi me
Oni koji vuku konce, umrsili su. On bi rekao usrali su. Jedan od poslednjih izazova generacije, nisu savladali. Bolje da su verovali u horoskop, ređanje planeta i čuda. Da, čudo je bilo neophodno, ali tog konja je angažovao Mel Bruks. Ima ludih ali ima i luđih. Ima provokatora ali ima i nasilnika. Ima patriota ali ima i nacionalista. Jedni reže a drugi ujedaju. Kao da se takmiče ko će koga da prejebe u zlu. Istrebljenje kao uzrok. Bolje da su izvlačili slamke, pa kome zapadne manja…