( ili kako vam već drago )
Mislim, ja bih sad najradije o svemu i svačemu istovremeno, odjedared, samo kada bih nekako našla načina da to izvedem kako dolikuje, a da se iz svega ne ispili nekakva nemušta papazjanija. No, pošto tako nešto još nikome nije pošlo za rukom, a da ja to znam pa da mogu da sledim svetle primere, ipak ću pokušati, pa šta bude.
Danas popodne mi je stiglo sledeće pismo od Bojane Mirosavljević, mame male Zoje, devojčice koja boluje od Batenove bolesti:
Moram Vas opet zamoliti za pomoć i podršku.
Nije da se nije dalo naslutiti da će se dogoditi nešto, u najmanju ruku nepredviđeno, a prilično izvesno barem neprijatno, ako ne i potpuno zastrašujuće. Znaci su se ređali jedan za drugim. Delovalo je da su sasvim nasumični, bez ikakve vidljive uzročno-posledične veze, ali, za malo pažljivijeg i u takve stvari verziranijeg posmatrača sigurno ne bi bilo nedoumice.
1.
Dugo se nismo videle. Nekako, vreme nam se neprestano iskradalo, bežalo nam, pretvaralo se u neka silna i neodložna moranja, ili je jednostavno bivalo toliko neprijatno sivo i vlažno da nismo dobijale inspiraciju da se pri datim okolnostima probijamo jedna ka drugoj u prepunim i uz to i krajnje nepouzdanim gradskim autobusima, ma koliko bile željne druženja.
Ne bih volela da budem pogrešno shvaćena. Jednostavno, peglanje mi je prvo na listi najomraženijih poslova. Mislim, u čemu je štos? Rublje svojski istretirano najrazličitijim antibakterijskim sredstvima, pošteno promuljano kroz one haj-tek monstrume što umeju da peru na sto poznatih načina i još isto toliko nepoznatih, dodatno se maltretira vrućim komadom metala. Čega radi, pitanje je sad?
To je jednostavno tako. Nekog pravila nema. Dešavaju se odlasci i dolasci sasvim neplanirano, uglavnom iznebuha, ničim najavljeni. Neki radosni, neki tužni, a neki tek onako, jedva vredni pažnje.
Navikne se čovek, pre ili kasnije. I postane zahvalan na malim iznenađenjima koja nije umeo ni da nasluti.
( I još jedna lepa vest!!! / LINK / )
************************************************
- Tuk, tuk, tuk...
Stiže mi poruka na mobilni. Konstatujem činjenicu krajičkom svesti u raskoraku između vađenja afričke varijante biskupskog kolača u narodu poznatijeg kao komisbrot iz rerne, dopola gotovog sosa za špagete a la bolognese, pune sudopere i luka koji poprima onu finu zlaćanu boju ( učeni šefovi kuhinja sa iks Mišlenovih zvezdica bi rekli karamelizuje se ) obećavajući ukusnu varijantu sarmica od zelja na brži način ( princip: red zelja, red fila, pa dok ima... ). Na kućnom meniju je, naravno, vreme za zeleno: čorbice od koprive, blitve i zelja, pite koprivnjače i zeljanice, salate od maslačka i sremuša, spanać...
Reč ima Mala Mama ( link ):
Na žalost, evo još jedne neprijatne teme, još jednog primera nečijeg nedostatka sluha za potrebe osoba sa teškoćama u razvoju.
Reč ima Mala Mama:
Na žalost, lepih vesti nema. Izgleda da je ponovo došlo vreme za dizanje galame.
Prepuštam reč Maloj Mami: