Ovog novembra navršava se 50 godina od objavljivanja kultne knjige Džozefa Helera, Kvake 22.
Sam izraz kvaka 22 se, u međuvremenu, uveliko odomaćio u mnogim jezicima svijeta kao metafora za slijepu logičku petlju, kružni ćorsokak ... generalno - za sistemski zajeb na oksimoronskom principu .
U romanu, koji, inače, opisuje događaje u jednoj američkoj vazduhoplovnoj bazi na izmišljenom ostrvu u Mediteranu za vrijeme WWII, kvaka se sastoji u tome da onaj pilot koji hoće da se
Smućkah jedan šareni & lagani koktel-post, pa velim, da se degustira.
Nisam puno eksperimentisao sa sastojcima i ukusima, već onako na prvu - pljus, tras(h), smuć ... po osjećaju.
jedan od bisera kojima me dr zura redovito bombarduje ...
Evo ga, kao što sam i obećao :))
Pretpostavljam da su malobrojmi oni muškarci ovdje na blogu, a i šire, koji se ama baš nikad nisu oprobali u obaranju ruka. Takvu pojavu zasigurno karakteriše stepen vjerovatnoće ravan negledanju bar nekog od crtaća sa Duškom Dugouškom do napunjenih 14 godina .
( 1906 - 1959 )
Ako ste spremni da prihvatite svijet oko vas, pa i samu vašu svijest kao tvorevine džinovskog holograma, u kojem ste umreženi u jedinstvenu superstrukturu, u kojoj je kolektivna svijest opipljiva realnost, a ne puka noumenološka konvencija, onda će vam i pojave kao telepatija, ekstrasenzorno opažanje (vidovitost) izgledati manje začudne.
Onda,
(ružan san ili neuspjela metafora)
Porast upotrebe netradicionalnih kafe napitaka (espereso, instant, filter) doveo je do laganog odumiranja nekad širom rasprostranjene vidovnjačke prakse u našeg naroda - gledanja u šoljicu od kafe. Sve je manje znalaca tumačenja čudnih drhturavih šara koje po zidovima šoljice tvori mrki razliveni soc.
No, junaka ove naše priče to ni najmanje nije tangiralo.
Odavno je on sudbinske zaplete iščitavao gledajući u jednu drugačiju šolju - onu ukonektovanu na kanalizacionu mrežu.
Ende, nema više. HP klub je u komi već 4 mjeseca, a izgleda da je donešen i sudski nalog da se iskopča sa aparata. Možda, jednom, a možda i već uskoro, vaskrsne na nekoj drugoj adresi, ali u ovoj inkarnaciji i u ovim prostorijama gdje smo rezidentovali tolike zime i godine, i gdje smo se osjećalii kao kod kuće, a čiji nam je šank predstavljao centar svemira, više ga biti neće ...
Želim, još jednom, da se zahvalim svim ovdašnjim blogerima na podršci u našoj borbi kojom smo tada, na kratko, odbranili svoje mjesto na drugačijost.
Ok, neću sad da bedačim i lamentiram nad lijepom mi prošlošću, već ću, naprotiv, da se prerušim u dj-a izbijele i puštam malo od muzike karakteristične za to neko vrijeme:
... iliti par riječi, i pokoja slika više, o psihodeličnom slikarstvu. U svakom slučaju - obećavam prilično šaren blog.
Nicolás Rosenfeld - Karlos Kastaneda
Gost autor: drzurin otac
Nejmam više što dodati ni vodi, a ni vatri - veli Hikmet Vejsilu dok skupa stoje kraj šanka u Vejsilovom tek otvorenom kafiću koji se zove "Osmica"...
- A i ti, brate Vejsile, nisi treb 'o kafić otvarat ' ovdi, ukraj čaršije, nego ispred kantonalne vlade.