Zaista zbunjujući podaci, piše Politika:
Najtrajnija a samim tim i najuverljivija inkarnacija srpskog nezavisnog i alternativnog rock zvuka je novosadska grupa Obojeni Program. Bend funkcioniše pod vođstvom Branislava Babića Kebre od 1980. godine, što je izuzetno zanimljiva činjenica s obzirom da bi to trebalo da ih svrsta uz jugoslovenske legende post punka kao što su EKV i Disciplinu Kičme a u stvari oni su prvi album objavili tek 1990. a zasluženu afirmaciju kroz (rečeno veoma uslovno) širu popularnost su stekli tek polovinom devedesetih. Dakle i po merilima ondašnjih alternativnih bendova, Obojeni Program su bili (još dublja) alternativa. No kao što rekoh, devedesetih su ipak izašli na svetlost dana i koncertni album iz 1992. Prijatelju kočnice ti ne rade baš sve je nešto što mi još uvek ostaje kao svetla referetna tačka za domaći alternativni rock koji je na svetskom nivou ali i dodaje nešto neponovljivo svoje i ovdašnje.
Reforme!
Idemo u reforme, u evrointegracije, dođavola, ako treba, i u NATO.
Stižu strane investicije, tu je Mercedes, stižu braća Arapi, biće posla, posla, posla. Srbija da radi!
Ali!
Kraj je jos jedne godine. Ispraticemo ovu veoma neprijatnu i tuznu 2009. A docekacemo jednu svezu neuprljanu, sasvim novu 2010. Naravno, ja u ovo vreme svu depresiju i iskrenu licnu tugu, nad jos jednom protracenom i na pravdi Boga spiskanom godinom, lecim takozvanim novogodisnjim rezolucijama u kojima sam samcijat, u mraku sobe koju samo ekran monitora osvetljava, sam sa sobom, sebi svecano obecavam da cu...
Zamisli.
10. septembra 2000.
Dve nedelje pred izbore za predsednika SRJ.
Animirani film australijskog autora Adama Eliota Mary and Max je izasao pre skoro godinu dana i do sada je vec postao pravi svojevrsni fenomen. Pored sjajnih kritika, dobio je par nagrada i mnogo se prica o njemu...
Situacija u Srbiji je blago rečeno veoma teška i kompleksna.
Na snazi je puzajuća diktatura koja se sprovodi u svim domenima društvenog života. Na površinu polako ali sigurno isplivava sve ono najgore iz devedesetih i preti nam potpuni vrednosni kolaps društva u kojem živimo.
Kažem društva, jer državu takoreći više ni nemamo.