jedno umorno beogradsko popodne dolazi sa vetrom i promenom vremena od sunca ka oblacima.
Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.
Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima
nista vise ne asocira od hrane na dom i toplinu od domace supe. nema takvog osecaja za neka druga jela, bar ne u toj meri, dopusticete,kao kad kuca zamirise dok se sprema a napolju pljusti ledena kisa. tanjir supe ne samo sto okrepi telo nego je dobra i za dusu. smiri te. ima slican efekat zagrljaju.
U knjizi Viktor Frankla " Zašto se niste ubili?" on opisuje kako je preživeo nemački logor smrti, te napominje da su uvek vise snage, volje za život, imali ili religiozni ljudi ili oni koji su nekog mnogo voleli. I ta pokretačka struna nije bila zanemarljiva u poredjenju sa onima bez izraženih ta dva osećanja.
Ipak, da li je mir, onaj za kojim uvek nesvesno tragamo zaista u tim segmentima. Kod duboko religioznih možda. Jer vera ne bi trebalo da