Da li umetnost pomera granice? Mislim na vizuelnu umetnost ali se pitanje može odnositi i na ostale vidove umetničkog izražavanja. Dakle, da li pomera granice, sopstvene i uopšte? Moj odgovor je NE!
Biće sigurno onih koji će se složiti ali biće i onih koji misle suprotno. Svačije mišljenje i stav uvažavam bilo da dolazi od strane umetnika, istoričara umetnosti, likovnih kritičara, bilo da stiže od strane ljubitelja umetnosti, posećivača izložbi, goblenozaljubljenika, čak i najpovršnijih i ne previše zainteresovanih ali spremnih da iznesu svoj sud.
Pre neki dan, televizor je konstantno upaljen, moj sin je to nasledio od babe, moje majke, u nekom filmu zakačim skoro sam kraj. Dve budaletine, šalabajzeri, mudroseri, šumideri...i jedan od njih kaže onom drugom: Kako ono reče Konfučije, život je sranje a onda umreš. Upiš'o sam se od smeha! Posle mi sin kaže da je bilo još: I onda si duuuuugo mrtav...
Tja! Prođe ovih nekoliko dana a meni to u glavi i nešto se mislim: Okreni, obrni, ima tu nečega!
Da mi je život sranje, bar dvaesepet godina unazad, sranje je! Jednom, ima tome nešto više od šest godina, sam skoro umro, umreću svakako a ka'ću, ne zna se ali je sigurica...uostalom svi ćemo! DakleM! Život može biti sranje, dužeg ili kraćeg trajanja a onda umreš. Ipak!
Jahaše jednom jedan Car na čelu svoje ogromne vojske sve do kraja Sveta. Kad tamo a ono Tamni Vilajet! Velika okovana vrata behu crvene boje (moj sin ih je video u toj boji). Šekspir još ne beše u planu da se rodi ali i Car i doglavnici njegovi i sva vojska ostala, behu u dilemi: Ući ili ne ući! Rasprava se otegnu na dva dana i bi doneta odluka, ko želi neka uđe, ko ne želi neka ne ulazi. Nije baš kao Solomonova ali joj se ne može spočitati nedemokratčnost.
Sedim, sedim, sedim, pijem kafu, pijem kafu, pijem kafu, bez šećera, bez šećera, bez šećera, pušim, pušim, pušim, sunce me štedljivo greje, sunce me štedljivo greje, sunce me štedljivo greje, kašljem, kašljem, kašljem.
Sedim. Pijem. Kafu. Bez. Šećera. Pušim. Sunce. Me. Štedljivo. Greje. Kašljem. Bezvoljan. Sam. Prekrstim. Desnu. Nogu. Preko. Leve. Noge. Zurim. U. Prazno. Misli. Su. Mi. Zbrdadolisane. Nijedna. Da. Se. Uobliči. Iako. Sam. Davno.Davno. Odlučio. Da. Se. Držim. Apelesovog. Nulla. Dies. Sine. Linea. Od. Izložbe. Jul. Avgust. Prstom. Nisam.
Idem tako ja, hodam, gledam sebi pred noge, kad gle, dinar, sjaji se tek iskovan! Sagnem se, uzmem ga, pomislim sreća! Ko zna kad i gde sam to čuo i od koga ali se držim toga. Nekada, kad je bilo love do krova, prebacivao sam ga preko levog ramena ne osvrćući se, kao, doneće mi još više sreće. Sada ga turim u džep i nastavim da hodam. Nisam prešao ni deset koraka a ono ispred mene stotka! Osvrnem se, možda je nekome ispala, da vratim. Ništa! Oko mene ni mačeta. Podignem stotku i stavim je u novčanik, valja se. Nastavim ka Savi ali glavu ne podižem.
Narodna izreka veli: Od dva zla, biraj manje. Već sam nekoliko puta ovde na blogu pisao da su mi tz narodne izreke i/ili poslovice, od malena bile sumnjive i ni malo korisne, čisto gubljenje vremena. Gore citirana izreka to samo potvrđuje. Zlo je zlo kako god okreneš. Jer recimo ako su oba zla iste težine, kvaliteta, dimenzija, što je najčešći slučaj, kako onda da biraš manje? Uglavnom, ako ne i u 100% slučajeva, ne biraš ti ili ja nego uvek neko kome je zlo u rukama. Možda se neko seća, možda i ne ali sam svojevremeno napisao, čini mi se pišući o ZLU, sledeće:
Sedamdeset
Pri punoj svesti (bar ja tako mislim?), preko volje i ne baš oduševljeno, dajem svima na znanje da sam već pet minuta zagazio u osmu deceniju! Ljudiiiiii, je li to mogućeeeee, štono bi rekao pokojni Mladen Delić. Jesam proša’ sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, da parafraziram Igumana Stefana, shodno tome trebalo bi da: Sve što dođe, ja sam mu naredan ali lakše je recitovati i citirati nego ne razmišljati o sedamdesetogodišnjem bremenu koje prtim na leđima!
Odavno sam obnarodovao da što se tiče dužine života mi,
Moj drugar koji je u Beogradu diplomirao svetsku književnost i engleski jezik, otišao je trbuhom za kruhom u Englesku, preciznije u London, još početkom devedesetih godina. Prolazio je sito i rešeto, radio po građevinama, prao sudove i posluživao po pabovima i restoranima ali posle sedam, osam godina, uspeo je da se zaposli u jednoj naizgled skromnoj biblioteci na periferiji Londona. Pisao mi je da je prezadovoljan, posao nije bio težak, dobro se slagao s pretpostavljenima i koleginicama i kolegama.
Ipak je otišao. U osam ujutro već je bio obučen, starke, leviske, vijetnamka, u gornjem levom džepu farmacija, desnom gornjem, novčanik. U donjem levom cigarete i upaljač, desnom, flašica sa vodom i papirne maramice. U levom džepu leviski mobilni. Pre toga. Ozbiljno. Na terasi, neću da idem! Posle toga, isto na terasi, obučen, koketira sam sa sobom, ne ide mi se, šta ću ja tamo, mogu i bez mene...
Dva autobusa. Drage koleginice i kolege, poljupci, osmesi, teško mu je da stoji, ulazi u autobus, gornje desno sedište iznad vozača. Nije popio kafu, diuretik, lekovi sa malo,