Neću da dužim, neću da pametujem...
Državni sekretar za Kosovo izjavio za RTS da su Srbi na barikadama organizovani, da je obezbeđeno i gorivo za taj posao i da smo se, zapravo, podsetili devedesetih!
Jupiiii, možda će sada naši carinici da se tuku za koju smenu više na Jarinju i Brnjaku, a i mi miševi bismo mogli da povadimo kante za gorivo i štekove za boksove Malbora... Čisto dok se vojska naoružava...
Ovo ćete u ponedeljak pročitati u novinama:
Policija je uhapsila četrdesetogodišnjeg čoveka iz Knjaževca (setite se za trenutak onog slučaja kada je u ovom gradu muž naterao ženu da dvaput gola prošeta gradom) jer je vidno pijan svoju suprugu primorao da iz ormana izvuče sve svoje mini suknje. Onda je naredio da ih, jednu po jednu, oblači i da mu pokazuje kako joj stoje. Zatim je morala da se našminka i tako „skockana“ prošeta do centra grada i kupi mu pivo. Kada se vratila, pričaju ljudi, dok je muž sedeo u fotelji i pijuckao pivo, igrala
Zgodan datum ovaj 5.decembar. Inspirativan za pisanje. Beše jednom jedan 5.oktobar, sećate se? Prođoše od tada mnogi novembri, vreme curi kao pesak u peščaniku. A ništa...
Nije meni žao što stojim u redu za vizu za ulazak u Evropsku uniju (pardon, za bugarsku vizu), nije majke mi. Ne znam ni šta će mi, ionako nemam para da bilo kuda putujem. Malko su poskupeli zejtin, 'leba, mleko (meso, 'fala bogu, još uvek šalju rođaci-seljaci), pa se sve više naprežem da vratim kredit. Onaj što sam ga uz'o da kupim kompjuter bez PDV-a i opismenim se. Doduše, imam mali
Nepristojno je ponoviti moju reakciju na prepodobnu izjavu uvažene NovoSrpkinje, Aleksandre Janković, pred Palatom pravde u Beogradu. „Ponosna sam“, reče istaknuta Veljina političarka, „vaspitanjem i verom vođe Obraza, Mladena Obradovića“. A taj fino vaspitani mladić reče na suđenju za izazivanje rata na beogradskim ulicama da je „pozivao na molitvu u obližnjoj crkvi, zvuk pojanja i miris tamjana“.
Što reče i napisa moj prijatelj, hapšeni i zabranjivani aforističar, Boban Miletić Bapsi: „Srbijo, majko, plači“!
Ali, treba oprostiti neobaveštenoj
Razmišljam o tome kako me uvek, iznova oduševi zaključak da „nije prvi ko je prvi", samoproglašenje za moralne pobednike, i uopšte taj pokušaj da svaki poraz pretvorimo u pobedu. Istorijski posmatrano, a rečnikom psihoanalitičara izgovoreno, to sigurno mora da je neka trauma u detinjstvu!
A šta će nam veće traume od najtragičnijeg poraza u srpskoj istoriji. Boj na Kosovu je i u trinaestercu, zvanično, najveća naša pobeda!
A fin smo narod, kao da smo prvi susedi Finske. Malo smo, doduše, prgavi. Ali, dobri smo u duši... i junaci... svi odreda... Ponekad se,
Koristeći omiljenu novinarsku frazu, velikim slovima izjavljujem, da o bardu jugoslovenskog glumišta, velikom Zoranu, ne mogu da napišem ništa!
Ko sam ja da o Njemu bilo šta kažem?! Nisam ga upoznao, video sam ga četiri puta, od toga dvaput na sceni... Kao klinac iz Zaječara, sin čoveka koji se družio sa Zoranovom ekipom, mnogo sam slušao o toj legendi, ali pored priča svih ljudi koji danas tvrde da su baš oni sa Njim bili kao nokat i meso - ja nemam šta da dodam. Ali ispričaću vam priču o Miki Šćekiću, poslednjem zaječarskom boemu.
Utrčavam u kuću vrativši se iz škole, gladan naravno, i taman kad sam pošao u inventar frižidera čujem iz sobe žagor i smeh. Ulazim i vidim mog omiljenog čika Miku, pije viski i priča, moji matori se smeju, a na televizoru se pokreću neke jako lepe slike. Nekim ne baš uobičajenim kanalima te 1981. u našu kuću ušao je video-rekorder, jedna ogromna, čudesna naprava. Čika Mika je doneo kasetu sa svog puta u Los Anđeles, a meni se činilo da su snimci sa neke jako udaljene planete. Priča čika Mika mojim roditeljima kako je izašao jednog jutra do trafike da kupi cigarete, ali je usput svratio do svog omiljenog Hajduk Veljkovog konaka. U kafani nije bilo poznate publike, pa je posle kratkog pića čika Mika rešio da „skoči" do muzeja gde je radio i o trošku države čuje svog prijatelja Branu Fusa u Americi. Ovaj mu reče da je baš kupio karte za Lejkerse koji sledećeg vikenda igraju sa Sansima i da bi super bilo kada bi Mika došao na utakmicu. I tako, sede čika Mika u prvi autobus do Beograda. Kupio je kartu za LA i tamo proveo neverovatnih deset dana. Ženi i klincu se, naravno, javio čim je izašao iz aviona, ali njegovu divnu suprugu, profesorku u srednjoj školi, više ništa nije moglo da iznenadi.
Od ljutog agnostika, postadoh propovednik!
Oscar 2:12
Ima tome već nekoliko meseci kako me nekolicina prijatelja tovare smakom sveta 2012. I to ne bilo kada. Zna se datum - 21.decembar. Ali, to nije sve. Zna se i tačno vreme - 11 sati i 11 minuta!
Moja priroda večitog nevernika i znatiželja koja se meri profesionalnom deformacijom odvela me je pravo na (gle čuda!) web pretraživač. Klik po klik, tek 2012. se pominje na ravno 1.168.512 mesta u apokaliptičnom kontekstu. Odem ti ja na "oficijelni" sajt i pronađem 100 zala koja će nas zadesiti: od zemljotresa i cunamija,
Razasute „Timočke krimi revije" na mestu „nesreće", mnogi