Kažu, valjda kažu, kako je prvi, i možda jedini uslov da prema nečemu može da se razvije empatija to da to nešto mrda i da ima neku autonomiju - više-manje da ume da nas proizvoljno ignoriše kada mi ne želimo da budemo ignorisani.
A mi smo, kobajagi i više-manje, uglavnom i skoro svi neka vrsta robota danas. Tako to mnogi vole da misle da jeste.
„Mislim dakle postojim", „osećam dakle postojim", „štagod dakle postojim" ne bi trebalo da pomera ovu tužnu jednačinu previše, skoro nimalo u stvari, pošto sam ja ja i nisam ja robot, nego su svi ostali roboti, tj uglavnom, usporednom, nije bitno u stvari kakvo cveće cveta u objektivnoj stvarnosti dok god miriše kako mi želimo da miriše u našim glavama.
A opet, dok su lepe brown oči u koje piljimo periferal značajno pomeren u odnosu na bilo koje druge lepe brown oči, ili lepe plave oči, ili zelene, ili sive, mi, u stvari, nećemo priznati ono što mislimo da priznajemo dok buljimo u nešto drugo, a ne u oči, npr dok posmatramo more ljudi koji svako jutro sinhrono presipaju životnu eneregiju u betonske ploče ispod njih na putu ka poslu.
Evo zašto volim Evropu.
Dojadilo mi je da slušam o nama kao rasistima, genocidnom narodu, primitivcima. Ja imam želju da moji unici imaju svoju šansu i budu ovakvi ako imalo vrede.
gost autor: anonymous
Или Кристофера Марлоуа?
Или обојицу?
Посвећено мојој другарици
( https://www.shmoop.com/doctor-faustus-marlowe/ )
gotova mi sezona. prvi deo je bio neverovatno uspešan, ugostili smo čak i katoličkog mendelu ili kenedija, papu njofru, čoveka kojega će mafija sasvim sigurno slomiti ili likvidirati. svašta smo nešto radili. imali smo i sumanuti raketni rat, kao i nasilne sukobe oko vere, danas u xxi stoleću.
svedočili smo određenom otvaranju srba za drugačije moderne sadržaje, te otvaranju hrvata, i jedni i drugi s težnjom da prevaziđu vlastiti etnofiletizam.
Poslije smrti pokojnog Dr Jovana Raskovica sam krem srpske politicke elite, danas isto tako pokojne krajine, cinila je druzina sastavljena od bivsih sofera, skladistara, kriminalaca, jednog seoskog lokalnog milicijskog inspektora i da ne bude sve tako crno, ipak jednog zubara.
Kad se gleda iz danasnje perspektive sa ovakvom politickom elitom Krajina bolje proci nije ni mogla. Na kraju krajeva , Milosevicu su trebali poslusnici, a ne ljudi koji su bili u stanju makar malcice trezveno razmisljati. Oni rijetki koji jesu pokazivali znakove razmisljanja su pobjegli