Jedne izuzetno hladne beogradske noći jedan moj drug je ostao bez prebijenog dinara, pijan i sam, na opustjeloj Slaviji. U kasno doba, sabijen košavom i dvocifrenim minusom, očajnički je čekao noćni autobus čiji se nailazak polako počeo pretvarati u utopiju.
Priča je, u stvari, trebalo da počne nekako ovako:
Da se odmah razumemo, to što ove godine grožđe nije obrano sa višnje nikako ne spada u slučajnosti. Sličan pokušaj je pre par godina imao za posledicu jednu polomljenu nogu i od tog doba se jedri, tamni grozdovi što vise sa loze koja se oslonila o sasvim staro i već gotovo mrtvo višnjevo drvo, držeći ga da ne padne i bodreći ga da s proleća zri rumeno na onih par još neosušenih grana, sasvim namerno i sa prilično neiskrene velikodušnosti prepuštaju čvorcima, osicama i ostalim pernatim i krilatim sladokuscima koji navraćaju u vinograd...
Odmah da se ogradim - ne volim kad se pije, a pogotovo ne kad se preteruje sa pićem. Nisam zadrti antialkoholičar, al' eto, kanda mi ostale traume iz detinjstva...
Kakve traume?
Ma imali smo kuma - fin čovek, šarmantan, pravi kozer, ma milina jedna osim kad dođe vreme za bilo kakvu proslavu.
Čim se okupi više od pet ljudi za stolom, on udari po svemu što sadrži alkohol (pa makar bile i rum kuglice - zbog čega je bio navukao večitu mržnju mlađih naraštaja koji su, normalno, kolače smatrali svojim vlasništvom), udari dakle da pije dok god ima ičega, a onda, obavezno, otpočne raspravu koja se završava svađom epskih razmera.
Dan uoči atentata, 4. aprila 1968, Martin Luter King održao je čuveni govor u Memfisu, u saveznoj državi Tenesi, u znak podrške štrajku sanitarnih radnika. Štrajkači su nosili transparente sa natpisom: JA SAM ČOVEK!
Međutim, sudeći po svemu, ovde je najgore, najteže i najnezahvalnije biti - roditelj.
Pred sam porođaj, zbog nemara ili zbog koruptivnosti lekara, možete da izgubite bebu.
Čim postanete roditelj, postoji opasnost da vam ukradu dete iz porodilišta, a vama kažu da je umrlo na porođaju.
Ako prođete te početne ispite, čeka vas niz sledećih u vidu pijanih vozača, loših profesora ili nezgodnih komšija.
U mikronskom delu sekunde, u trenutku kad je desnom slepoočnicom dotakao beton, osmehnuo se: Gotovo je!
Mrak, tama, crnilo...sakrili su od njega krv koja je počela da mu kulja iz usta, da curi iz ušiju i nosa, raspukle lobanje. Miša je skamenjen, razrogačenih očiju klečao pored motora. Više nije mogao da čuje, posle nekoliko sekundi, Mišin promukao krik: Upomoć! Ljudi upomoć...ubio se...skočio je...
Svog prvog