Svakog avgusta, kao nekakav fles bek, vraca mi se miris pecenog kukuruza i kestenja i slika gomile ljudi koja se tiska ka ulazu niske tvrdjave. Ne mogu a da se ne setim i krvave usne koju sam zaradio kada sam doskocio sa zida letnje pozornice, udarivsi snazno kolenima u usta ali ipak ne plativsi kartu. Jos me prolazi jeza pri pomisli koliko puta sam se smrzo u toku filmskih susreta. Secam se i gledanja u tmurno nebo i bezglasne molitve
"Samo ne sada..."
Kao klinac sam uvek zeljno cekao zadnju nedelju avgusta, kada bi nam Nis ozbiljno zalicio na svetsku metropolu. Tada su se u nasem gradu odrzavali Filmski susreti koji su bili jedan od bitnijih kulturnih dogadjaja bivse i ostalih jugoslavija. Tih dana je gradonacelnik, simbolicno, predavao kljuceve grada glumcima a gradjani Nisa svoja srce. To bila jedinstvena prilika da gledamo najnovije filmove, da uzivo vidimo zvucna imena velikog platna i da se pravimo kako svakog dana vidjamo Dragana Nikolica, Tanju Boskovic, Nikolu Koju...
Znalo se da se jos od posle mora pravi strategija kako cemo da se umuvamo u najbolji bioskop na svetu pod vedrim nebom. Strpljivo smo razradjivali plan kako na jednu propusnicu udjemo petoro dodajuci je jedan drugom kroz resetke kapije, kao najvestiji sibicari. Naravno d anismo imali ni tu jednu propusnicu ali smo imali dobru volju i avanturisticki duh.
I stvarno kad sam ja bio mali zivot je bio mnogo uzbudljiviji i jednostavniji. Nisu ti trebala kola, stanovi, skupi satovi... Bio si faca ako bi imao trkacku biciklu desetobrzinku ili propusnicu za Vrezinski bazen. Ko je imao komplet karata za filmske on je bio van konkurencije.
Godine su prosle i evo me sada, sa bezbedne lokacije, kao zasticeni svedok cinkarim sopstvenu proslost. Zivim u Majamiju u zgradi sa bazenom a ni ne secam se kad sam se zadnji put okupao u njemu. Nemam vremena. Radim. Probao ja i bicikl da vozim. Mnogo bre zulja ono sediste i sve na jako nepristojnom mestu. Ali filmovi... Ostala je strast. Idem cesto u bioskop i radujem se svaki put kad kupim kartu.
Ja sam otisao iz Nisa u kome sada moji drugari pustaju kisu i daju kisobrane. Neki su cak i u organizacionom odboru Filmskih. Eeeej. Koliko je to dobro. Zbog njih, ni kriv ni duzan, dodjoh na red i ja da dobijem karte za filmske za dz. Kad sam otvorio email umal' se nisam slogir'o, sto rece Maratonac. Kazu da sam ja , kao eminentni , nazovi pisac i profesionalni Nislija, doduse gastarbajter, pozvan da prisustvujem filmskim susretima i da svoje karte mogu podici tu i tu. Ne pamtim da me je nesto u zivotu tako ganulo. Ne toliko sedenje u lozi koliko to sto cu da sedim na stolici. Uvek sam filmske posmatrao sa stepenica jer nije bilo slobodnih mesta u stolicama. Mogu ja da budem i predsednik ujedinjenih nacija i najjaci covek na svetu, ali tek kad dobijem gratis komplet karata za filmske mogu da racunam da sam zvanicno priznat u svom mestu. Za trenutak sam dao masti na volju a i malo me ponelo gradivo pa sam vec video sebe kako sedim u lozi, ovaj put iskusno sa jaknicom, i od sveg srca dobacujem:
"Pusti ton..."
Ili
"Gasi svetlo..."
Ali 15 sati leta i gomila para su me drzale prikovane za realnost i za tropsku klimu juzne Floride. Kako da fakturisem zeni trosak od 400 grama zelenih novcanica samo da bi isli u bioskop i to ako ne padne kisa?
Onda je usledio i telefonski poziv:
"A sta, ti kao ne bi dosao na filmske? I ako imas mesto u lozi."
"Ej puno hvala... Ali nema sanse. Potrosio sam slobodne dane u firmi do 2019... Jedino ako me otpuste..."
"A ako ti sredim da sedis pored Tanje Boskovic?"
"Ozbiljan si?"
"Kao povisen pritisak."
"Nemoj da se salis samnom... Znas da sam veliki ljubitelj filma i veciti patrijota."
"Znam da volis i sve sto vole mladi. Dakle 'svecano se obavezujem da ces da sedis pored...' "
"Dolazim."
Svega par mili sekundi kasnije:
"Zeno pakujte se idemo u Nis na Filmske. Obecao sam da cu da dodjem"
"Je l' idem i ja na filmske?"
"Vidi... Velika je frka za karte. Ipak su to Filmski. Ucinicu sve..."
A i sedim pored Tanje, dodao sam u sebi. Nema potrebe da se guramo svi.
Beleske na margini:
Posto prvi put belezim nesto na margini a samo zbog Filmskih susreta, ne zamerite ako nesto zabrljam. Pre par dana mi je zazvonio telefon...
"Kad dolazis."
"Gde?" Pitam ja
"Evo sam kod tebe."
"Gde si bre kod mene?"
"Pa u tvom gradu. Na festivalu. Je l dolazis?"
"Pa festival je za deset dana..."
"Ma nije. Pocinje za dva dana."
"Cekaj bre, gde si ti?"
"Pa ovde gde je rodjen onaj vas car... Ferdinand."
"Mislis car Konstantin?"
"Cekaj... Kako bese? Ko je od areva rodjen a ko je ubijen u vasoj Jugoslaviji? Zbunio sam se..."
"Car ferdinand je ubijen u Sarajevu, a Car Konstantin je rodjen u mom Nisu!"
"E jebi ga... Izgleda da sam pobrkao gradove. Ja sam u Sarajevu..."
Naravno poznati istorica i poznavaocr evropskih gradova i carskih porodica je rvac licno u narodu poznat i kao Miki Rurk.
Neki ce da gledaju otvaranje filmskih uzivo na RTS a nek cemo da sedimo u lozi pored Tanje