Predsednik Srbije Boris Tadić prisustvovaće danas u Tripoliju proslavi 40 godina libijske revolucije, na poziv libijskog predsednika Moamera el Gadafija. Uz četrdesetak šefova afričkih država i predsednika Venecuele Uga Čavesa, predsednik Srbije biće jedini šef države jedne evropske zemlje.
Kako je saopšteno iz pres službe predsednika Srbije, Tadić će u Tripoliju prisustvovati svečanoj vojnoj paradi, na kojoj će učestvovati i 26 pripadnika Vojske Srbije. U delegaciji predsednika Srbije biće i ministar odbrane Dragan Šutanovac, državni sekretar ministarstva Dušan Spasojević, general-potpukovnik Mladen Ćirković i generalni direktor preduzeća „Jugoimport SDPR“ Stevan Nikčević.
- Dobri odnosi sa Libijom su značajni posebno sa stanovišta ekonomske i vojne saradnje, a Srbija visoko ceni činjenicu da Libija, kao jedna od najjačih muslimanskih zemalja, nije priznala nezavisnost Kosova i da podržava teritorijalni integritet Srbije. Sem toga, u Pokretu nesvrstanih Srbija je imala uvek najbolje odnose sa Libijom - rečeno je „Blicu“ u kabinetu predsednika Srbije kao objašnjenje zašto srpsku delegaciju predvodi Tadić.
Poređenja radi, iako je Tripoli najavio da će proslavi prisustvovati predsednik Francuske Nikola Sarkozi, ovu zemlju će predstavljati državni sekretar za saradnju Alen Žujande, SAD ambasador u Tripoliju, a ruske agencije su juče demantovale i najavu da će predsednik i premijer Rusije Dmitrij Medvedev i Vladimir Putin biti u Tripoliju. Premijer Italije Silvio Berluskoni neće biti na proslavi, jer je juče otputovao iz Libije.
Prema najavi, među gostima će biti predsednik Zimbabvea Robert Mugabe, kao i sudanski predsednik Omar al Bašir, koga je Međunarodni krivični sud optužio za ratne zločine u Darfuru.
Vest iz Blica, bilo juče i u Danasu, i nigde drugde nije izazvala pažnju tog tipa, boldovala Ms Milić.
Da li će Blic ili Danas, koji su se prilično jasno rekla bih odredili o proceduri i kvalitetu predloga juče usvojenog zakona o informisanju, dobiti po prstima po novom ili starom zakonu zbog ovakvog teksta. Neće, jer je su sve same činjenice u pitanju. Blic i Danas će, ne zbog kvaliteta ovog ili onog zakona, verovatno preživeti i ovu glupost vlasti. Za tržište ne znam, nadam se da oće. Isto je i sa B92. Jer, nije stvar u fontu i naslovima tipa LOPUŽE, DERIKOŽE, LAŽU ČIM ZINU. Ovo o čemu oni pišu, a budale se ponose, je mnogo gore i opasnije po Srbiju.
Da je onima koji su za ovakav diplomatiski propust koji ceo svet vidi stalo do interesa Srbije a ne samo do svog rejtinga koji, da tu se slažemo Kurir ugrožava više nego što Danas ikad može da digne, stavili bi prst na čelo pre nego što odu da sklapaju kamione i avione u Libiju na ovakav način kad se dolaskom ili ne šalju poruke druge vrste. BTW, da li su pročitale izjave investitora iz Ikee, koliko treba da se sagradi fabrika a koliko vremena da se dobiju dozvole. Koga vraga ćemo da izvozimo,koga da gradimo kad jednu obilaznicu decenijama zavrsavamo. Umesto toga, nama kao društvu koje je zbog blizine EU imalo mogućnosti formalnih integracija koja mnoga društva u tranziciji širom sveta nemaju, stavljaju cev prijatelja totalitarnih režima na čelo.( pri tome ne kažem da drugi ne trguju sa Libijom, da nisu u sporu oko puštanaj terorista etc, al njima se em može što se nama ne može, em ni oni nisu sad došli da još i libijski režim kuju u zvezde. Glavni fokus NATO je odavno na Mediteranu. Ali tamo gde Miliband i Klinton ne mogu od pritiska javnosti svojih zemalja, tamo taj pritisak još nešto znači, zemalja koje su bar na unutrašnjem planu mnogo demokratičije i sredjenije nego Srbija, mogu Šutanovac i Nikčević, ameriki ljubimci. I Ćirković. Izvođači tuđih radova. Čiji je sad to interes na duže staze, sluđenog i kompromitovanog srpskog društva koji gubi kompas EU orijentacije ma šta o tome Čeda kaže kad brani odbranu zakona a šta dan dva ranije ili kasnije, ili nečiji lični finansijski na kraju )
Način na koji se godinama "pokrivaju" Batajnicu, Srebrenicu, RTS, Topčider, Leskovac i neke druge strašne teme naše nedavne istorije odavno mi je razbio iluzije o kvalitetu medijske scene, sa par navedenih izuzetaka, pogotovu o novinarima bez obzira na udruženja kojima pripadaju ili ne. Sam zakon o informisanju mi u tom smislu i nije bio toliko bitan, procedura dočim da i ona je mnogo rekla o akterima, koliko sve nuspojavekoje su mi poslužile da gledam padanje maski i jeftina pregrupisavanja. No mi j novo neprijatno razočaram činjenicom što neke moralne and profesionalne gromade medija i NGO scene sebi dopustile da stavove formiraju prevashodno u odnosu na neke druge koje smatraju moralinim i profesionalnim ništicama, i da im to što oni u nečem učestvuju ili o nečem imaju stav, bude glavni argument za ili protiv a ne uzusi struke i moderne prakse. O tome koliko su skoro svi, a e novine pre svega, TRŽIŠTE zaboraili da ne govorim više.