U svetu postoji podrugljiva nagrada koja nosi ime po tvorcu teorije o evoluciji, onom što je posthumno bio u svađi sa našom ministarkom. Darvinova nagrada se dodeljuje onima koji daju doprinos produženju ljudske vrste uklanjajući se iz ljudskog genetskog koda na uzvišeno idiotski način. Primeri su koliko i smešni toliko i tužni. Prvi mi pada na pamet kamerman koji je snimao film o padobrancima, pa je iskočio sa njima iz aviona, smetnuvši s uma da nema padobran. Tu je i igranje ruskog ruleta poluautomatskim pištoljem, provera nivoa goriva u rezervoaru upaljenim upaljačem. Dakle masa glupih ideja koje su dovele autore do sopstvene smrti.
Po meni, gore od saučestvovanja u sopstvenom glupom nesrećnom slučaju je kada nečija ideja odvede nekog drugog u smrt. Još je gore kada masa ljudi pogine zbog nečije glupe ideje ili priče.
Posmatravši našu istoriju tri primera sama nameću:
TREĆE MESTO: Marko Kraljević, u većini priča je pijan ili pije, pravi sranja i maltretira okolinu. U privatnom životu turski vazal, u mitovima veliki heroj. Pažljivim čitanjem pesama o Kraljeviću Marku saznajemo da je odseko ruku kovaču koji mu je napravio sablju, da je pijan učestvovao u saobraćaju, i oranjem oštećivao infrastrukturu. Marko kao takav, kabadahija, alkoholičar i nevernik, postao je model ponašanja mnogih koji su docnije činili razne gluposti pa i prouzrokovali sopstvenu ili tuđu smrt. Po mojoj proceni barem par stotina ljudi je poginulo glumeći Kraljevića Marka
DRUGO MESTO: Matija Bećković i njegova suicidalna poema, pesma ili šta već "Ćeraćemo se još". Zahvaljujući njegovoj privilegovanoj poziciji kod mnogih patrijota pomirenje i prestanak sukoba nikada neće bio moguć kod Srba, nego moramo uvek još i iznova da se ćeramo. To nije toliko opasno ako su u pitanju konflikti sa slabijim nacijama, nego se nama zalomi da se ćeramo sa nekim jačim. A to znači da ima da dobijemo preko pičke jer kad mi nekog branimo ili se branimo sami svodi se na "Aj udari me još jednom ako smeš". Većina pametnih ljudi traži način kako da prekine sukob a naš polupismeni akademik sugeriše da uvek licitiramo sa samouništenjem kao realnom opcijom. Štetnost verovanja da ispod kape Šerlok Holmsa postoji nešto pametno se meri hiljadama ljudskih žrtava i sa naše i sa protivničke strane.
PRVO MESTO: Za vrh liste profesionalnih podstrekača odgovornih za smrt drugih ljudi moram da zagrebem malo jače od pola veka unazad. A i pravo je vreme. Obeležava se 69 godina od aprilskog bombardovanja Beograda i drugih srpskih gradova u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Laureat (nisam siguran da sam lepo napisao ovu reč) je svakako General Dušan Simović koji je izveo puč i stavio van snage sporazum o nenapadanju koji je, sa nadirućim Nemcima, potpisao moj Nišlija Dragiša Cvetković. Narečeni general kao engleski plaćenik je uvođenjem vojne diktature suspendovao, po Srbiju veoma povoljan, sporazum po kome se Nemci i Italijani obavezuju da ne smeju da se kreću preko teritorije Kraljevine a mi, za uzvrat da budemo neutralni. Ludilo i podlost pučista koje je predvodio Simović je dobilo maha kada su demonstranti uzvikivali podmetnute im parole "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob" uprkos tezi koju podržavaju istoričari da je uvek je bilo bolje biti živ nego mrtav i biti neutralan umesto bombardovan. Ne zaboravimo ime Dušan Simović jer je General Simović je prouzrokovao smrt preko više desetina hiljada ljudi, a mnogi od njih nisu pevali "bolje grob", a da ne spominjemo Nemce koji nisu ni planirali da nas bombarduju.