U svom tekstu objavljenom na sajtu Peščanika a neposredno po proglašenju nezavisnosti Kosova, "Kako misliti Kosovo" , Borka Pavićević (a to je, inače, i jedan od najboljih tekstova koje sam na temu nezavisnog Kosova igda pročitala) govori o projektu pa kaže "Sva su ljudska bića stavljena u neljudsku situaciju. Da li je i to projekt? Skoro da izgleda tako samo nije lako razumeti zašto".
I kaže "Bila sam tri dana na Kosovu. Slike koje imam moje su slike i nikada ih neću zaboraviti." - verujem, nija nikada neću zaboraviti... nije u pitanju kvantitet, broj sati provedenih na mestu zločina svakevrste i prema svakome, od strane svakoga, mada i taj kvantitet može da igra ulogu, ako pričamo o količini očaja koje čovek može da vidi za jedno kratno vreme a količini koju može da gleda, živi je, udiše, oseća u vazduhu kad se sprema sranje, oštri instinkte i zna, bez da mu jave, da li se nešto zaista dešava ili je eventualna najava sranja samo laž. Sve su laži za jednokratnu upotrebu, osim one suštinske - a ta je da ima pravde u priznavanju odobravanju projekta zvanog nezavisno Kosovo.
Ali, na samom kraju ovog teksta gde i sama izlati na trenutak iz "projekta" te ga gleda sa strane, čini mi se isuviše šokirana oni što je tamo zatekla - bez obzira na ime projektanta i koliko joj je blizak taj što je projekivao:
"Zato neću "slaviti" Drena Malićija što je u svom radu iscepanom u Beogradu do te mere kritičan prema situaciji u kojoj živi, jer neću da ga činim time prihvatljivim za "druge", niti da tražim poređenja i ravnotežu koje mogu ikoga izvinjavati. Hoću samo da kažem da Kosovo, i ne samo Kosovo, traži talenat, kapacitet, ideje pojedinačnih ljudi, kojih ima, ima ih izvan projekta i oni mogu, ako uspeju da budu slobodni, da se bave virtuelnom ili stvarnom tranzicijom sveta u projekciji. Dakle, da prođu između stare i nove sirealnosti."
Ti ljudi, van projekta - oni koji nisu bili njegov deo možda čak i ne jer nisu hteli nego jer se pojavio korisniji objekat ili preciznije efikasnija alatka da se projekat, ma kako nakazan u svojoj suštini bio, privede kraju; ti, dakle, kojima se ovaj tekst ponadao, navijao za njih da ostanu van projekta i budu slobodni - ti gubitnici čijoj sam se pobedi nadala iako sam znala da je nemoguća, to su oni koji su makar pokušali.
Prošle godine Momo Trajković izgubio je od Tačijevih Liberala. Ove godine njegova prezimenjakinja Rada. U svom tekstu za poslednji broj "Pečata" Milorad Vučelić konstatuje: "Dik Marti ne bi smeo da se začudi ako zvanični Srbi budu ti što će se na njega prvi baciti kamenom. Pomenuti „srpski liberal“ Slobodan Petrović, to je na neki način već učinio.A možete misliti kakav je to on kada je i za Radu Trajković i Slavišu Petkovića izdajnik."
Evo kakav: za početak jedan od onih koji su parama tog Tačija (onog što je takođe nečiji projekat) kupili Beograd, tačnije vladu Srbije,što će reći naše ćutanje i našu ravnodušnost. I dok smo se mi ravnodušni prošle godine smejali unapred izgubljenoj bici Mome Trajkovića a ove godine izgubljenoj bici Rade Trajković, i dok još samo njih, kao jedine nam poznate srpske političare iliusitinu jedinesrpske uopšte političare s Kosova identifikujemo kao izdajnike (kako bismo im na kraju okačili oko vrata tabli s napisom "Prodali Kosovo") prozivali kao nepatriote s jedne a nacionaliste s druge strane - podržavali smo Tačijeve Liberale. Posredno, ali smo ih podržavali.
Kada sam pre samo par dana upotrebila termin Tačijevi Liberali i kupljeni Srbi - neko me je etiketirao kao valjda nacionalistu (što i nije uvreda, uvreda je obrazloženje - zašto ne treba da tako prozivam te kupljene sitne kriminalce koji su se dokopal para i kupuju sve - dok i tome ne dođe kraj, a ja se nadam i želim da verujem da se bliži)
Kada sam na jednom drugom mestu pošto je moja gubitnička opcija uistinu i izgubila napisala da je to strašno, jer su sudbine ono malo preostalih Srba na Kosovu u svoje prljave ruke uzeli najgori od najgorih - neko (kako to obično biva, pod peseudonimom) zaključio je da sam plaćenik i razume se izdajica.
Gubitnici na obe strane, prozivani i od jednih i od drugih - jer van projekta, mada im se čak i obećavalo da će ih se uklučiti u već neki od aktuelnih, dok se za 70.000 evra agiovalo po Kosovu da Srbi izađu na izbore, plaćali se termini na srpskim TV stanicama i navijalo se za Tačijeve Srbe jer te pare, na kraju, u sklopu projekta, nisu dobijene da se jača nekakva srpska politika na Kosovu, nego da joj se pomalo priđe, osmotre snage i tako lakše devastira. E to je taj projekat.
Učesnici nemaju razloga da se stide jer im je da je sve "ok" poručio i sam predsednik Tadić rekavši da on i dalje želi (a zašto i ne bi) da sedne za stol sa Tačijem. I onaj Vekarić kada je dao verovatno najironičniju izjavu novog stoleća - da ne želi da "politizuje" slučaj te da će tužbu za one (a i zabole nas) organe i ostala sranja prepustiti Euleks-u (onoj misiji koja je došla, na odobrenje predsednika Tadića, da implementira državu Kosovo. I o je taj projekat.
I onda gubitnik jer van projekta, Momo Trajković kaže kako su kosovski Srbi za beograd jedne islužene rage od kojih više nema vajde, kako je Beograd te rage onako iscrpljene pustio same u šumu da ih iz'edu vuci, i što pre to bolje - ali to neće da objave jer je, kažu, patetično.
Ili ovo: Takođe patetično, jer van projekta (kada je u sklopu projekta, treba li uopšte reći, ništa nije ni patetično ni bizarno - poput onih izložbi cipela navodno mrtvih Albanaca ili Jašarija - kao nstalacije)
Ovo je, međutim, patetično. I van je projekta. I zato ću vam pustiti