Memento..

Muzej Štazi..2010.

Intervju je urađen na varijanti našega jezika koju ja izvorno ne govorim, a u skladu sa jezičkim standardom navedenog portala, ali je apsolutno autentičan. Mislim da je aktuelan, pa ću ga zbog toga postovati... Postujem i fotografiju objavljenu uz intervju, inače snimljenu iste godine u podrumima arhiva Štazija u Berlinu...

DRAGO KOVAČEVIĆ, ZADNJI GRADONAČELNIK KNINA PRIJE OLUJE, DANAS KOORDINATOR SRPSKOG DEMOKRATSKOG FORUMA

Jedan od onih koji su ovih dana u Beogradu komentirali, pozdravili točnije, Tadićevu ispriku u Vukovaru, bio je i Drago Kovačević. Riječ je o zadnjem gradonačelniku Kina prije Oluje. Ekskluzivno za Z NET, on priča o posljednjim danima provedenim u Kninu, o Milanu Martiću, nogometnom klubu Dinara iz Knina i Ratku Mladiću. Zamolio nas je da intervju objavimo u cijelosti jer neke stvari koje je napisao, kaže, nikada nikome nije rekao.

* Sjećate li se zadnjih par dana prije Oluje? Kakva je bila atmosfera u gradu? Je li se znalo da se sprema Oluja? I, kako na sve što se tada događalo gledate danas?

- Naravno da se sjećam. Detaljno sam o tome pisao u mojoj knjizi “Krajina u dogovorenom ratu”, a ovom prilikom mogu kazati nekoliko stvari koje držim važnima. Kad je Milošević, preko Martića i Bore Mikelića, već početkom 1995. godine odbio “Plan Z-4″, sa kojim se nije slagalo ni hrvatsko državno vodstvo, ali ga nije formalno odbilo, bilo je jasno da Knin čekaju teški dani. Već u studenom 1994. godine, hrvatska vojska je bila na svim dominantnim pozicijama iznad Knina i nastupala je kroz Livanjsko Polje prema Grahovu. To je značilo da je Knin okružen. U siječnju 1995. godine, imao sam priliku razgovarati sa američkim veleposlanikom u Zagrebu, Peterom Galbraithom, koji je došao u misiju pripreme prihvaćanja “Plana Z-4″. Bilo je to tjedan dana prije nego li će ga Martić odbiti. Peter Galbraith je tada kazao da bi prihvaćanje toga plana za Srbe u Hrvatskoj bilo povijesno dostignuće i da bi dobili nešto što nisu imali nikada u povijesti. I sam sam toga bio svjestan kao što je bio svjestan te činjenice i pokojni Milan Babić. Međutim, tri dana kasnije, i prije nego li je službeno ponuđen “Plan Z-4″, Martić, koji se vratio iz Beograda, sa konzultacija sa Miloševićem, sazvao je vrhovni savjet odbrane i glatko odbio inicijativu najmoćnijih političkih faktora svijeta. Kad su u Knin koji dan poslije stigla četvorica ambasadora koji su pripremali plan (ambasadori SAD-e, Rusije, Francuske i EU) to im je i priopćio kroz neku nemuštu formulaciju smišljenu u Miloševićevu kabinetu. Od toga dana, ja mislim da je Hrvatska imala “zeleno svjetlo” da problem Krajine i Knina riješi vojnim putem. Tim više što se međunarodnim faktorima žurilo da riješe pitanje BIH i da tamo obustave rat. I zaista, u svibnju mjesecu je uslijedio “Bljesak”, a u kolovozu “Oluja”. Pošto se nisam bavio vojnim pitanjima, ne mogu govoriti o tome da sam znao kakav je obujam priprema hrvatskih oružanih snaga za napad na Knin, ali sam mogao pretpostavljati da je to veoma ozbiljno. U Kninu je, pogotovo nakon 27. srpnja. 1995. godine, dana kad je palo Grahovo, situacija bila vrlo teška i neizvjesnost velika. Oko “Oluje” još dugo nećemo imati približena stajališta. Ona je iz srpskoga kuta gledanja, velika tragedija Srba iz Hrvatske. Sa hrvatskoga stajališta ona predstavlja oslobodilačku akciju i uspostavu kontrole nad ukupnim državnim teritorije, i sa strane formalnog lagaliteta, teško je osporavati njenu legalnost. No sama činjenica da je to dan koji je u isto vrijeme za jedne velika nesreća, a za druge veliki razlog za sreću, nosi u sebi i velike kontraverze. Činjenica da je tokom “Oluje” i kasnije napravljen veći broj zločina, da su detaljno spaljena i opljačkana mnoga naselja i uništena imovina običnih ljudi, govori da je “Oluja” bila i nešto sa čime se morao pozabaviti i haški sud za ratne zločine. Svjestan sam činjenica i zla koje je prije toga radila srpska strana. Svjestan sam zločina počinjenih u Škabrnji, Kruševu, Baćinu, Vukovaru, Voćinu… Međutim, etika nalaže da se jedan zločin ne može opravdati drugim. Zločine treba individualizirati, a zločince suditi.

* Je li istina da je tada Milošević Milanu Martiću preko telefona rekao da se ubije i nije mu htio poslati vojno pojačanje?

- Da. Taj dan ga je Martić uporno tražio i ovaj mu se nije javljao. Onda se ipak javio na molbu nekih drugih ljudi koje je Martić aktivirao. Brana Crnčević je naročito molio Miloševića da mu se javi. I kad se javio, prenio je takvu poruku.

* Jeste li vi surađivali sa Milanom Martićem i kako? Kakvo je vaše mišljenje o njemu?

- Ne. Ta vrsta političke pameti je mene natjerala da se aktiviram u politici, krajem 1993. godine, jer sam bio potpuno svjestan činjenice da Srbi u Krajini nisu nikakav politički subjekat i da njihovu sudbinu preko efektivnog komandiranja vojskom i policijom drži Milošević. Martić je bio eksponent te politike, sa mnogo manje osobne moći nego li je to pokušavao prikazati, ali za njega je politika Beograda i Slobodana Miloševića bila jedini izbor u koji se ne smije sumnjati. Već svaka sumnja u to bila je po njemu izdaja. Ja sam, tada, krajem 1993. godine pristao raditi sa pokojnim Milanom Babićem i osnovni cilj je bio da vidimo možemo li se izboriti za neku alternativu, odnosno možemo li doći u poziciju da sami nešto odlučujemo. Na izborima koji su održani polovinom prosinca 1993. godine, mi smo dobili za takvo opredjeljenje veliku podršku birača, ali Milošević preko svojih faktora sile u Krajini nije dozvolio da se bilo što ozbiljno uradi. Martić je policajac, nevelikih intelektualnih sposobnosti. Milošević je za njega bio bog i on iz te sjenke nije ni mogao ni želio izaći. Naravno, nije Martić po tome bio usamljen, pogotovo na početku devedesetih. To je bilo masovno opredjeljenje, ali kako je vrijeme više protjecalo ljudi su postajali svjesniji situacije u kojoj se nalaze i zla oko sebe. Ja se bavim publicistikom i prvi sam u Srbiji javno izašao sa tezom o “dogovorenom ratu” čiji je krajnji cilj bila podjela BIH i nacionalna homogenizacija u novostvorenim državama. Prvi put sam to objavio u tekstu u “Našoj Borbi” koja je prestala izlaziti 1998. Još je na vlasti bio Milošević. No, ta teza i argumenti vezani za nju su dočekani uz teški muk i puno ignoriranje. U međuvremenu je ona dobijala na težini, pored ostalog, i kod autora u Hrvatskoj.

* Jeste li ikako poslije “Oluje” bili u Kninu?

- Dolazim često u Hrvatsku. U Knin i na Plitvice, gdje moj prijatelj ima kuću. U Kninu je moja cjelokupna imovina, živi mnogo moje rodbine. Tu su mi rođeni brat, stric i njegova obitelj, ujaci i njihove obitelji. Obiđem prijatelje kad dođem tamo ili oni svrate kod mene. S kim sam bio dobar prije rata, dobar sam i danas. Knin se puno izmijenio, mnogo je tamo novih ljudi koje ja ne poznajem. Nažalost, nemam puno vremena pa nikada ne ostajem duže od nekoliko dana, ali dovoljno da osjetim ariju… Da ispričam jednu anegdotu. Negdje, prije pet do šest godina postojao je jedan projekt nevladinog sektora u regiji, za Srbiju, Hrvatsku i BiH, koji se sastojao od toga da se radi politička edukacija pomladaka političkih stranaka. U Srbiji je za taj projekt bila zadužena Vesna Pešić i njena organizacija me pozove da budem predavač iz oblasti prinudnih migracija. Seminar se održavao na Sljemenu, u “Tomislavcu”. Bili su prisutni najperspektivniji mladi političari regije, danas već mnogi od njih poslanici ili državni dužnosnici. Rad se odvijao kroz interaktivne radionice. Tijekom mog nastupa uvjerljivo najaktivniji su bili sudionici iz HDZ-ove mladeži. Tijekom te radionice, pade mi na pamet – koliko je čovjek mali u neznanju. Da mi je samo koju godinu ranije netko rekao da ću držati političku obuku mladeži HDZ-a… Smatrao bih da je mnogo veća vjerojatnost da tramvajem otputujem na Mars, nego da se to dogodi. Ali, eto, dogodilo se…

* Koliko je ljudi pred samu akciju Oluja otišlo iz Knina?

- Bilo je nešto odlazaka kad je završila školska godina, tijekom druge polovice lipnja i u srpnju. No, to nije bilo tako masovno. Uglavnom su to bila djeca i žene iz obitelji koje su imale novca, pa su odlazili pod izgovorom da “idu na more”, a najčešće odlazili kod rodbine u Beograd ili u Vojvodinu. Nikada iz Knina u tom periodu nije išlo više od jednog do dva autobusa. Da su svaki dan bili dupke puni kroz taj period nije otišlo više od tisuću ili dvije tisuće ljudi.

* Jeste li rođeni u Kninu? Što je sa vašom nekretninom, kućom ili stanom u Kninu?

- Da, rođen sam u Kninu i kuća mog oca je u Kninskom Polju. Ja sam imao stan u gradu koji sam kupio 1984. godine i koji se vodi kao vlasništvo moje supruge. Kuća mog oca je vraćena, ali stan mi je još zauzet i nikakvu naknadu nisam do sada dobio iako u njemu neko živi od 1995. godine. Nadam se da će i to jednom biti riješeno.

* Nedostaje li vam Knin?

- Jako mi nedostaje. Za mene je to najljepši grad na svijetu. Drago mi je kad dođem i vidim da lokalna vlast dobro brine o gradu. Kao bivši gradonačelnik pažljivo gledam jesu li ulice čiste, park sređen, iscrtani pješački prelazi, potkresano drveće. S te strane, gradska uprava zaslužuje visoku ocjenu.

* Da imate informaciju gdje se nalazi Ratko Mladić, biste li ga predali i prijavili?

- Nažalost, nemam tu informaciju. Da imam, objavio bih je! Mislim da neće proći puno vremena, a Mladić će biti u Hagu.

IRACIONALNO VRIJEME

“Ovih dana sam našao još nekoliko autentičnih i vrlo bizarnih detalja, a iznio ih je u svojoj knjizi ‘Sjećanja’ umirovljeni pukovnik Mile Bjelivuk, nekadašnji načelnik bezbjednosti u Korpusu specijalnih snaga vojske Jugoslavije. Bjelivuk je, u jesen 1993. godine došao na Kordun i postavljen je za šefa bezbjednosti u 21. kordunaškom korpusu, kojim je komandirao pukovnik Čedomir Bulat. Tamo se zadržao do proljeća 1994. godine. Pišući u svojim sjećanjima, Bjelivuk iznosi više nepoznatih detalja oko suradnje različitih snaga na terenu. Dva detalja su vrlo slikovita. Prvi se odnosi na zadatak koji je 21. korpus krajiške vojske dobio od više komande, a ticao se toga da se na predsjedničkim izborima u Krajini ne smije dogoditi da pobjedi Milan Babić, nego to mora pod svaku cijenu biti Martić. Drugi detalj se odnosi na potpuno nevjerovatan događaj. Bjelivuk opisuje kako je došao u sukob sa svojim komandantom Čedomirom Bulatom zbog toga što je ovaj ‘mimo procedure vezane za procjenu bezbjednosti’ otišao sa još nekoliko oficira u Sv. Katarinu kod Siska na proslavu dana topništva hrvatske vojske. Kad se Bulat vratio sa obilježavanja godišnjice hrvatskoga topništva, pale su između njega i Bjelivuka teške riječi , a pripit komandant je sa pićem nastavio i u vrijeme rasprave koju je okončao tako što je pucao u strop banjskog restorana u Topuskom. Bilo je to iracionalno vrijeme u svakome pogledu, a Bulat, Martić i još značajan broj ljudi diktirali su pravila ponašanja i revno izvršavali zadatke formulirane u Beogradu.”

IGRAO NOGOMET NA STANOVIMA

“Kao svaki pravi Kninjanin proveo sam puno vremena na starom Dinarinom igralištu. Divio se tamo starim asovima poput Radomira Vukčevića i Ilije Petkovića. Igrao sam u juniorima i taman kad sam ušao u prvi tim morao sam ići na studije u Beograd gdje sam također igrao nogomet. Nekoliko puta sam sa Dinarom igrao u Zadru. Protiv Zadra na Stanovima, protiv Bagata i protiv Omladinca na igralištu kod željezničke stanice. Zadar nismo nikada pobijedili, ali smo dobijali Omladinca i Bagata. Iz toga perioda se sjećam nekih zadarskih igrača. Sjećam se Nade Kovačevića, pa Dijana, Bajla. Dijan je bio opasan strijelac… Oko NK Dinara moram kazati još nekoliko stvari. To je jedan od najstarijih nogometnih klubova na Balkanu. Osnovan je 1913. godine i skoro će stogodišnjica Dinare. To bi trebalo dostojanstveno obilježiti jer kod nas nema puno stogodišnjih institucija. Spremam se da sa grupom svojih prijatelja napraviti monografiju Dinare tim povodom, jer je to dug koji trebamo odužiti. Nadam se da će biti dobre volje i podrške od strane današnje uprave kluba da se taj posao kvalitetno uradi. No, neki signali u tom smislu nisu dobri. Čuo sam od strane nekih bivših igrača i ljudi zaslužnih za povijest Dinare da su iz prostorija kluba uklonjena sva znamenja i fotografije koje su vezane za klub prije 1995. godine. To je šteta i nije u interesu Dinare. Dinara je stogodišnja dama, a ne maloljetna curica… I nema se čega stidjeti.”

LOGIKA RATA – etničko čišćenje; SUŠTINA – podjela BiH

“Logika ratova devedesetih bila je etničko čišćenje i teritorijalno širenje, a suština, podjela BIH i što veća nacionalna homogenizacija. Na tom planu su, nažalost, radile zajedno nacionalne elite kod Srba i Hrvata, a žrtve te politike u najvećoj su mjeri ispale manjine. Srbi iz Hrvatske su platili veliku cijenu takve politike, još prije toga Hrvati u Krajini. U BIH su stradavali svi po istom principu, a kad se danas pogledaju rezultati takvog rješavanja državnih pitanja onda su Hrvati u BIH tamo najveće političke žrtve. No, dolazi vrijeme dijaloga u kome će sve to biti razjašnjeno, i nadam se da će nove generacije biti politički mudrije i racionalnije. Jer mi na Balkanu kud god pošli, nailazit ćemo jedni na druge. I kad se oko nečega žestoko svađamo, nitko nas bolje ne razumije, nego što razumijemo jedni druge.”