Iz grada, zvanog vrata istoka i kapija zapada, privremeno sam se sklonio u vrata Alpa, kako nazivaju Salcburg.
Danas je ovde Uskrs i priroda se posebno pobrinula da „ukrasi" ovaj praznik. Sinoć je padala jesenja kiša, jutro je osvanulo pod snegom, a poslepodnevno sunce iza oblaka nagoveštava proleće.
Grad je u znaku zvuka orgulja, huka vode, cvrkuta lasta i mirisa rascvetalih magnolija. Nema napadnih bilborda, letećih kesa i naruženih fasada.
Reka Salcah je vedro zelena alpska reka, premošćena originalnim i konfekcijskim mostovima. Među njima je i jedan baš moderan, pešački, u najstrožem centru Salcburga. A na žičanoj ogradi mnogobrojni zaključani katanci, sa inicijalima zaljubljenih. Ili ljubavnim porukama. Ili iscrtanim srcima.
Valja se nekada izmestiti iz svog života, iz svog rodnog grada, iz agresivne svakodnevice i podsetiti se osnovnih ljudskih vrednosti, poput ljubavi, rada i znanja.
U slavu tog svetog trojstva je i kulturni dom Štefana Cvajga (1881 - 1942), književnika čija sudbina podseća na dramu svih slobodumnih i časnih intelektulaca.
Na dostojanstvo oličeno u njegovoj rečenici:
„Ko jednom sebe pronađe, taj više ništa na ovome svetu ne može izgubiti."
I na samosvest prilikom svakog izbora:
„Istina i politika retko žive pod istim krovom."