Politika| Umetnost

Za sve je kriv Arsenijević

milos_secujski RSS / 12.04.2012. u 21:01

14904.jpgDakle... moram priznati da nisam pročitao puno Kaporovih knjiga. Ne mrzi me da nabrojim: „Una“, „Samac“, „Putopis kroz biografiju“i „Dragi naši“. Za listing naslova koje je on napisao, ovo je ništa. A dosta njih bi reklo da neću puno propustiti i da preskočim ostale, da se dosta ponavlja ili pak da su i te četiri previše; da je on urban pisac, ali za naše mame i bake. I te četiri sam poprilično davno pročitao. Moram da priznam „matorcu u džinsu“ da je smislio, po meni fantastičnu frazu za muvanje, iliti pick-up phrase – „kad sam je video, sat mi je stao“. Prva rečenica romana Una. The hell with it, meni se svidela. Svaka devojka će podići svoj ćošak usne ka nebu kad čuje da je zbog nje, i samo nje, i samo vreme stalo. U tako maloj, ali sažetoj i punoj, rečenici, zbog jedne persone „staje“ i prestaje da evoluira – SVE. Pa makar i na taj jedan tren prvog pogleda. Pronašao je žicu, tj. samo je uspeo da stavi na hartiju ono na šta su devojke nekad padale u nesvest. Na klasičnu romantiku koja njih stavlja u prvi plan, čini ih jedinstvenim, posve posebnim od drugih. Romantika zvana – princ na belom konju. Da li „podmuklo“ ili pak iskreno, verovatno u zavisnosti kako se gleda/iskoristi, tom savršeno jednostavnom rečenicom sve one postaju princeze. Ono što su oduvek htele da budu.

 

Eto i prve greške. Reč – samo, u – „samo uspeo da stavi na hartiju“. Kada je nešto dobro, odlično, ono onda nije – samo.

 

Od „Une“ do 2010. godine prošlo je 29. godina. Kapor je skoro preminuo i pri objavljivanju te vesti jasno je rečeno da se on decidno izjašnjavao kao nacionalista. Ne obratih puno pažnje na to. Na kraju krajeva puno i pravo lice nacionalizma su videli i osetili samo oni koji se dobro sećaju ratova i kojima su godine priuštile to nesretno iskustvo. Ja sam imao pet godina kada je rat počeo.

 

Nit ja znam šta je Kapor i ta plejada old school pisaca izjavljivala u to vreme, nit sam se trudio da saznam. What the hell, za mene je on bio simpatičan dedica (u intervjuima koje sam gledao i slušao)sa neverovatno brzim i Alchajmer free kefalom pri odgovorima, zanimljiv, simpatičan... harizma, humor ect.

 

Arsenijević
Arsenijević

Međutim, krajem Septembra 2011. nabasam na taj Arsenijevićev tekst – „O Vukovaru s Momom Kaporom“. Guglajte ga i čitajte ako vas zanima. Elem, tamo pročitam tu rečenicu, deo teksta, za koju „krivim“ Arsenijevića za ono šta će sledeti u nastavku teksta. Ta rečenica je, tj. nekoliko njih su: 

 

„Pričali ste o Vukovaru", ponovio je Momo Kapor, nešto glasnije - imao sam utisak da će me njegove svetloplave oči progutati. „I ti si jako lepo govorio. Ali, svejedno grešiš, znaš. Zato što, realno, nema baš nikakvog razloga da ti bude žao tog grada."

 

 „Nikakvog, zaista?" promucao sam. „Kako to mislite?"

 

„Pazi", uzvratio mi je Momo Kapor, „pazi, naivno je da misliš da je ono tamo bio neki ne znam kakav barok, razumeš!"

 

I osmehnuo mi se, s divljom veselošću.

 

„Jer, to je bio najobičniji provincijski barok, razumeš!" gotovo je uzviknuo tada Momo Kapor. „Praktično - ništa!"

(Tekst sam skratio. Arsenijevićeve utiske i unutarnja razmišljanja)

 

 

Aha, znači to je taj nacionalizam o kom se pričalo, crno na belo. Ono iz vesti – javno je za sebe govorio da je nacionalista.

 

Gde ja i za šta tu „krivim“ Arsenijevića; to je sad onaj nastavak. (Eto, Srbima/meni kad neko malo otvori oči oni odma/refleksno i u naslov stavljaju da im je neko kriv. Ali dobro, linijom manjeg otpora).

 

Književnost i politika su neraskidivo povezani, idu ruku pod ruku. Podložno je debati samo to ko je tu više profitirao od koga. Književnost od loših politika koje su pokretale ratove i time stvarano plodno tle za nastajanje nekih remek dela; ili pak književnici koji su svojom mudrošću i inteligencijom unapređivali društva kroz svoja delanja u politici.

Elem, posle dužeg vremena (juče) dobijem Kaporovu knjigu – Eldorado. Tek sam počeo da je čitam, prošao sam dve glave i već mi je uši zaparalo – mi Srbi, mi Srbi... Još više mi je uši zaparala rečenica da se pored kafane „Zora“ nalazi turistička agencija „Plitvička jezera“, jezera na koja se više niko(od srba) ne usuđuje da ode iako je raspad države odavno završen; i kako je turistički radnik naslonio glavu na hrpu prospekata ovih jezera koji za Srbe više ne postoje.

 

Čak i za 2005. godinu kada je knjiga napisana ovo nije tačno, ali uvek će moći da se kaže da je roman fikcija; što će teško proći u ovom slučaju. U tom pasusu se jasno vidi teret kojeg bi naša književnost morala da se oslobodi. I svaka druga u regionu sa tim tendencijama, tog uperenog prsta; jer iako umetnost služi da ispriča priču neka ta priča makar miri. Neka da pouku porukom.

 

Dakle nakon onog Arsenijevićevog teksta počeh čitati iz nekog drugog ugla. Pažljivije. A kao što i sam Kapor kaže za sebe da je pisac nekog prošlog vremena i doba, neka i ta razmišljanja i stavovi budu samo deo prošlosti.

Atačmenti



Komentari (62)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

appendix appendix 21:08 12.04.2012

1.

Dakle, Arsenijevića na blog..
milos_secujski milos_secujski 21:14 12.04.2012

Re: 1.

možda se javi...
mikimedic mikimedic 22:03 12.04.2012

Re: 1.

ako procitas jos neku kaporovu knjigu

Književnost i politika su ne raskidivo povezani


mozda ces da popravis ocenu iz gramatike.

edit: jel i brises zato sto ne brines?

rekoh nije greska - samo nepoznavanje gramatike iz osnovne skole.


aj sad brisi...

milos_secujski milos_secujski 22:08 12.04.2012

Re: 1.

mikimedic
ako procitas jos neku kaporovu knjigu

Književnost i politika su ne raskidivo povezani


mozda ces da popravis ocenu iz gramatike.

Katastrofalna greška, odmah ispravljam... hvala što brinete
blogovatelj blogovatelj 03:01 13.04.2012

Re: 1.

MS
Književnost i politika su ne raskidivo povezani


MM
mozda ces da popravis ocenu iz gramatike.


MS
Guglaj te ga i čitajte ako vas zanima


Iskreno se nadam popravci...
Predrag Azdejković Predrag Azdejković 09:24 13.04.2012

Re: 1.

rekoh nije greska - samo nepoznavanje gramatike iz osnovne skole.


zašto uzimati lektorima hleb iz usta, moraju i oni da hrane svoju sitnu dečicu?!?!? (evo malo pleonazma da začinim stvar)
mikimedic mikimedic 09:54 13.04.2012

Re: 1.

hleb iz usta? nesto si debelo pomesao.

samo mi je gust da ispravljam 'pisce' i slicne (pogotovo novinarcice) koji bi da se tako predstavljaju, a nepismeni su. i jos misle da ce postati face ako dovoljno pljunu.

jos ako vole da brisu komentare...

sto rece papiga muji na 10000 metara visine

'sto se kurcis kad ne znas da letis'
vanja.t vanja.t 10:19 13.04.2012

Re: 1.

samo mi je gust da ispravljam 'pisce' i slicne (pogotovo novinarcice) koji bi da se tako predstavljaju, a nepismeni su. i jos misle da ce postati face ako dovoljno pljunu.

nemoj tako, 'pisci' su veoma korisni u eko sistemu. imaju izuzetno razvijen sluh i veoma izoštren vid. krecu se u coporu i ciste teren. ja sam im zahvalan.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:01 12.04.2012

Pisci često lupetaju gluposti

Čini mi se najlakšim, mladi kolega, da na tvoj tekst o Kaporu, o piscima i politici, odgovorim parafrazirajući izjavu na istu temu Herte Miler, također pisca (spisateljice) i dobitnice Nobelove nagrade za književnost:

Pisci nisu savest nacije. Pisci ne stoje u centru društva. Oni su to samo u diktaturama, gde drzavi za svoju propagandu trebaju oni i njihove knjige. Pisci nisu ni naročiti eksperti. Kad dodje do rata ili kakve druge velike nepravde cesto lupetaju gluposti.

Kapora, kao pisca ili slikara, ne možemo čitati i vrednovati kroz njegove izjave o baroknim svodovima Vukovara, njegove intervjue o naciji, krvi i otadžbini, već samo čitajući njegova knjige ili gledajući njegove slike. Ni jedna njegova izjava, mišljenje ili stav o Vukovaru ne može umanjiti, ali ni podići vrednost onoga što je napisao ili naslikao. To, naravno, jednako vredi i za svakog drugog pisca, slikara, muzičara... Primera je mnogo.



AlexDunja AlexDunja 22:07 12.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

Kapora, kao pisca ili slikara, ne možemo čitati i vrednovati kroz njegove izjave o baroknim svodovima Vukovara, njegove intervjue o naciji, krvi i otadžbini, već samo čitajući njegova knjige ili gledajući njegove slike.


dočim, kao javnu ličnost, čija se reč daleko čuje,
možemo. zar ne?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:12 12.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

AlexDunja


dočim, kao javnu ličnost, čija se reč daleko čuje,
možemo. zar ne?


Dabome. I ne samo da možemo, nego i trebamo.
JJ Beba JJ Beba 23:15 12.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti


trebamo.

!
ne može tako

AlexDunja AlexDunja 23:30 12.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

ne može tako

a ne bi ni trebalo
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 01:01 13.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

JJ Beba

trebamo.

!
ne može tako



Baš ti hvala.
Uzgred, u hrvatskom može.
jesen92 jesen92 01:57 13.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

Uzgred, u hrvatskom može.
..pa moze ali u drugom znacenju..
blogovatelj blogovatelj 03:03 13.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

ne može tako


milos_secujski milos_secujski 11:16 13.04.2012

Re: Pisci često lupetaju gluposti

Vojislav Stojković
Čini mi se najlakšim, mladi kolega, da na tvoj tekst o Kaporu, o piscima i politici, odgovorim parafrazirajući izjavu na istu temu Herte Miler, također pisca (spisateljice) i dobitnice Nobelove nagrade za književnost:

Pisci nisu savest nacije. Pisci ne stoje u centru društva. Oni su to samo u diktaturama, gde drzavi za svoju propagandu trebaju oni i njihove knjige. Pisci nisu ni naročiti eksperti. Kad dodje do rata ili kakve druge velike nepravde cesto lupetaju gluposti.

Kapora, kao pisca ili slikara, ne možemo čitati i vrednovati kroz njegove izjave o baroknim svodovima Vukovara, njegove intervjue o naciji, krvi i otadžbini, već samo čitajući njegova knjige ili gledajući njegove slike. Ni jedna njegova izjava, mišljenje ili stav o Vukovaru ne može umanjiti, ali ni podići vrednost onoga što je napisao ili naslikao. To, naravno, jednako vredi i za svakog drugog pisca, slikara, muzičara... Primera je mnogo.




Potpuno se slažem da za sto godina neće biti toliko bitno šta je rečeno, već šta je urađeno. Ali podsetio bih samo, ili se ispraavio(što je veoma bitno), da nisam govorio o njegovom lošem ili dobrom radu. Nisam ga vrednovao ni kao slikara niti kao književnika na osnovu njegovog ideološkog opredeljenje. Nego jednostavno mi je zaparalo uši/primetio sam to nešto što nije prosto potrebno; a obratio pažnju tek nakon Arsenijevićevog teksta.
Dakle, govoriti da je nešto dobro ili loše može da bude pretenciozno. Ja sam više za opciju sviđa/ne sviđa
dragoljub92 dragoljub92 22:03 12.04.2012

kapor

samo jedan od plejade "urbanih" intelektualaca koji su nas bezočno prodali.
interesantan pisac,provokativan za moju generaciju,značajan za nas "urbane" likove.
zanimljiv slikar

kao ličnost veliko razočaranje.
cult cult 22:52 12.04.2012

Negde

tamo '93, u najjezovitijem mraku od svih mrakova koje jedno društvo mogu da snadju, u potpunom čudu kako se neverovatnom brzinom opšta propast dešava, vrativši se depresivan iz grada zaraženog nekakvim novim oblikom života - čelavim barabama sa uguranim džemeperima u trenerke, sužene svesti i kratkog pogleda, iq-a ne većeg od veličine ribok patika na nogama koje je pristojan svet iz milošte nazivao "ribočanima", sedeo sam ophrvan nepojamnom beznadežnošću i gledao neku emisiju u kojoj je gostovao Brana Crnčević. Pričao je s nekim o pokretima naših trupa diljem raspale zemlje, ratnim strategijama, medjunarodnim zaverama protiv velikog, ponosnog naroda, duge slavne istorije, koji se bori protiv celog nerazumnog sveta, štiteći pritom svetu majku Rusiju čije je uništenje konačni cilj vatikansko-zapadnjačkih moćnika, a Srbija samo generalna proba...Zgrožena i preplašena tom strašnom slikom sudbine našeg naroda voditeljka ga je, onako, sa iskrenim strahom pitala kako ćemo izaći iz svega toga. A on je mudro poćutao koji sekund pa odgovorio kako moramo biti strpljivi, izdržati u ratovima, i kako će se naša šansa pojaviti onoga dana kada svet postane opet bipolaran, kada ujedinjena, ponovo snažna Nemačka ojača toliko da neće više hteti da trpi dominaciju Amerike i da ćemo onda mi zaigrati na kartu tog jaza medju novim supersilama...

Ja se još uvek sećam tog trenutka užasa kad sam posle te rečenice zaista shvatio kakvi ludaci su došli na vlast, u poziciju da odlučuju bukvalno o životu i smrti mene, moje porodice i prijatelja i kako je jeziv i dubok ambis iznad kojeg stojimo, a neminovan pad će trajati godinama. Plakalo mi se od beznadja. Hteo sam da odem iz zemlje. Noćas. Sutra. Otac me odgovorio. Tako da sam padao zajedno sa ovim narodom narednih sedam osam godina...Medju tadašnjom elitnom bagrom imao si velike krvoloke kao što je bio Arkan, Miloševićev policijsko-bezbednosni aparat, pacove ubice koji su trgovali naftom, oružjem, drogom, a imao si ideološki prišljamčene velike smradove kao što je bio taj Crnčević...imao si i male smradove kao taj Kapor. Za razliku od, napr, Crnčevića, Kapora nije zanimalo zaradjivanje novca na ratu, bedi, izbeglicama. On se tu muvao iz ubedjenja. Pisao priče i traktate kojima je opravdavao ono što su krvoloci, pacovi i veliki smradovi radili. Pleasure, not business.

Ovo što si preneo ovde prvi put vidim. Slučajno je taj mali barokni grad moj rodni grad i grad mojih predaka čija imena i prezimena znam sve tamo do Seobe pod Čarnojevićem. Baš me taklo ovo podsećanje na odsustvo svake ljudskosti i empatije medju tim društvenim talogom koji je vladao devedesetih.
jesen92 jesen92 01:54 13.04.2012

Re: Negde

Slučajno je taj mali barokni grad moj rodni grad i grad mojih predaka
..Baš me taklo ovo podsećanje na odsustvo svake ljudskosti i empatije medju tim društvenim talogom koji je vladao devedesetih.
.. mene je uvek cudilo, da ne kazem da sam bila zaprepascena,kako se Momo Kapor odnosio prema svom rodnom gradu Sarajevu u vremenima opsade...Za razliku od ovog mladog pisca za koga je Kapor bio neki zanimljiv dedica za mene je sve do devedesetih bio potpuno kul lik, dobar slikar i zanimljiv pisac , hronicar vremena u kome smo ziveli sa izuzetnom sposobnoscu za zapazanje...Kada je pocetkom devedesetih poceo da se pojavljuje u medijima sa zvakom o nebeskom narodu prvo sto sam pomislila je "koliko su ga platili" ..a onda, kada su bile "setnje" totalno me razocarao izjavama kako je to glupo i sl....U sustini, oba puta me je pogodilo totalno odsustvo empatije prema gradovima koje je najvise voleo(ako je)i ljudima koji su do juce bili neko njegovo prirodno okruzenje...

..sve me neka jeza prozima pri pomisli na mrak devedesettrece..brr
blogov_kolac blogov_kolac 02:04 13.04.2012

Re: Negde

Ono sto je Momo Kapor prokomentarisao "u poverenju" svom mladjem kolegi po peru o TVOM rodnom gradu moze se mozda i tumaciti samo kao neumesna opaska u zelji da se ispadne duhovit, ili da se samo isprovocira sagovornik... mozda data u nekakvom posebnom raspolozenju ili kafanskoj atmosferi - a u svakom slucaju u jednom privatnom razgovoru. Ali ono cime je gospodin Kapor svakako zagarantovao sebi mesto u istoriji ljudskog beščašća, iako je njegov ugled tokom slavnih 90'ih u ovom nasem lobotomiji izlozenom narodu zapravo samo rastao - to su njegovi bezbroj puta javno izneseni stavovi o SVOM rodnom gradu za vreme njegove hiljadodnevne opsade, pa i kasnije, kada je svo to ludilo bilo trebalo dodatno relativizovati i opravdati.
blogovatelj blogovatelj 03:11 13.04.2012

Re: Negde

a se još uvek sećam tog trenutka užasa kad sam posle te rečenice zaista shvatio kakvi ludaci su došli na vlast, u poziciju da odlučuju bukvalno o životu i smrti mene, moje porodice i prijatelja i kako je jeziv i dubok ambis iznad kojeg stojimo, a neminovan pad će trajati godinama. Plakalo mi se od beznadja.


Ja sam tako negde 1994. slusao onog Mihajla Markovica, ideologa SPS i akademika. I osecao sam se isto kao ti.
Meni po difoltu rec akademik budi asocijaciju da bi ta osoba morala da ima nesto u glavi.
Prica je bila otprilike da tok rata nije bas onakav kakvim ga je mudro Srbijansko vodjstvo zamisljalo.
i covek mrtav ozbiljan kaze "Ko je mogao da pretpostavi da ce Rusija toliko oslabiti i da nece biti u mogucnosti da nam pomogne"
Jbt, a ja se mislim da je ta Rusija jedno tri godine pre toga na upotrebu Amerima predala Kijev?!
Koji to um moze da pomisli da ce onda biti u mogucnosti da stiti Srbiju? Oni definitivno svi skupa dva grama mozga nisu imali.
cult cult 09:14 13.04.2012

Re: Negde

A, da...njemu su tepali da je ideolog spsa.
Dok se Mirjana Marković nije objavila.
Bar si otišao. Nemaš priliku da praktično upoznaš čari života pod The Next Generation.
cult cult 09:20 13.04.2012

Re: Negde

dodatno relativizovati i opravdati.

Sećam se neke njegove kratke priče iz tog vremena. Valjda je skapirao da onakav rat zaslužuje svoju literaturu, svoje književne junake koje će deca u školama jednom izučavati, svog Mirka i Slavka. Mislim da je bila objavljena u Politici ili tako nekom režimskom pamfletu. Priča je o srpskom ratniku iz bosne koji je u borbi zarobio muslimana (Kapor ga naziva Crnim Arapinom), drži ga kao ličnog roba ali je jako dobar prema njemu. Srpsko-pravoslavni moral ratnika ne da mu da prema svom robu bude loš. Poji ga vodom i tako...
milos_secujski milos_secujski 11:22 13.04.2012

Re: Negde

cult
dodatno relativizovati i opravdati.

Sećam se neke njegove kratke priče iz tog vremena. Valjda je skapirao da onakav rat zaslužuje svoju literaturu, svoje književne junake koje će deca u školama jednom izučavati, svog Mirka i Slavka. Mislim da je bila objavljena u Politici ili tako nekom režimskom pamfletu. Priča je o srpskom ratniku iz bosne koji je u borbi zarobio muslimana (Kapor ga naziva Crnim Arapinom), drži ga kao ličnog roba ali je jako dobar prema njemu. Srpsko-pravoslavni moral ratnika ne da mu da prema svom robu bude loš. Poji ga vodom i tako...

Original SrBin...
Unfuckable Unfuckable 05:57 13.04.2012

dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

ovako je - na žalost mnogih dupeuvlakača, šmekera, Srba, ljubitelja šarma, stila i uopšte takojevića koji nisu znali u koju bi tačno rupu od mnogih lobanju da zabodu, a sad su naravno - kuuuul i osvešćeni
- dakle ovako je o Momi, liku i delu govorio Unfuckable, daleke 2007
- a ovako 2011

za Zadušne Babe, znam da im je bitno i da merkaju veličinu:
taj komentar iz 2007. je na ondašnjem, u svakom (jelte) smislu "boljem", "naprednijem", "tolerantnijem" i "pametnijem" blogu B92 - ostao bez i jedne preporuke
(pogodite zašto)
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 09:14 13.04.2012

Re: dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

Unfuckable
ovako je - na žalost mnogih dupeuvlakača, šmekera, Srba, ljubitelja šarma, stila i uopšte takojevića koji nisu znali u koju bi tačno rupu od mnogih lobanju da zabodu, a sad su naravno - kuuuul i osvešćeni
- dakle ovako je o Momi, liku i delu govorio Unfuckable, daleke 2007
- a ovako 2011

za Zadušne Babe, znam da im je bitno i da merkaju veličinu:
taj komentariz 2007. je na ondašnjem, u svakom (jelte) smislu "boljem", "naprednijem", "tolerantnijem" i "pametnijem" blogu B92 - ostao bez i jedne preporuke
(pogodite zašto)

Meni promakao tvoj komentar. Danas sam ti lupio preporuku, posle toliko godina, onako unazad, skoro pa posmrtno . Nadam se da veruješ u moju iskrenost. Edit: do danas, 14.04.2012. si dobio 6 preporuka, od stanja = 0!!! Retroatraktivno!

Ima za mene nešto lično u svemu tome.
Momčilo je onako bezglavo, blentavo, idiotski, u to vreme počeo da pljuje Arsena. Arsena koga je nekada voleo. Arsena koji je za njega i za ogromnu većinu "javnih" ličnosti moralna gromada. To je bilo toliko odvratno, sa sve brojanjem krvnih zrnaca, da sam ja ostao bez daha.
Nekako pred smrt je pisao tekstove u NIN-u i u jednom od poslednjih je citirao jednu anegdotu o Arsenu i njegovom ćaći, onako sa simpatijom, jako je to ličilo na neku vrstu kasnog izvinjenja. Da li je to bilo nepovratn kasno ili nije, sam Bog zna. Nadam se da se pred kraj života kajao.

Srećom ne znamo kakav je lik bio Šekspir, da li je Crnjanski bio veća cicija od Bodlera i kakvi su stvarno bili naši idoli iz mladosti&ludosti.
Ostaje samo delo ili u ovom slučaju delce, koje može biti simpa u nekom trenutku.

PS Nisam izbacio iz kuće jednu Mominu grafiku, Tin Ujević je na njoj. Ali kad god je pogledam mislim o tom Momčilovom "prijateljstvu" sa Arsenom.

Edit: Za sve je kriv Arsen.
cult cult 09:29 13.04.2012

Re: dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

u ovom slučaju delce

mislim da ga je strašno nervirao opis "laki pisac". A baš su voleli tu sintagmu da mu zavlače.
Par puta sam naletao na šarmantne reakcije u njegovim tekstovima povodom takvog odnosa prema Kaporovom delu tj delcetu.
buba_truba buba_truba 09:42 13.04.2012

Re: dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

KRALJMAJMUNA
Srećom ne znamo kakav je lik bio Šekspir, da li je Crnjanski bio veća cicija od Bodlera i kakvi su stvarno bili naši idoli iz mladosti&ludosti.
Ostaje samo delo ili u ovom slučaju delce, koje može biti simpa u nekom trenutku.

Da, ovo ima smisla. Ali...
Nije svejedno da li smo i sami živeli dane, prostore, događanja... kao i neko od umetnika čiju bismo umetnost da konzumiramo. Mene ne dotiče kakav je bio Šekspir, Dostojevski... Pa ni ovi koji žive u moje vreme, ali daleko od mog lošeg ili dobrog... Ali ovak'i k'o Momo (ima ih još, nažalost)... e njih, priznajem, ne mogu da gledam samo kao umetnike. Ne mogu, pa to ti je!
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:47 13.04.2012

Re: dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

buba_truba ne mogu da gledam samo kao umetnike. Ne mogu,pa to ti je

razumem potpuno.
blogovatelj blogovatelj 19:56 13.04.2012

Re: dobro jutro Kolumbo (a preporuke?)

Meni promakao tvoj komentar. Danas sam ti lupio preporuku, posle toliko godina,


Ja tri. Za tri komentara.
Goran Vučković Goran Vučković 12:12 13.04.2012

Svađa sa mrtvim autorom

Kapor je u poslednjim decenijama, a posebno godinama svog života umeo da pokaže raskošnu mizantropiju - pošto sam relativno često putovao JAT-om od 2000. na ovamo, "uživao" sam povremeno u njegovim mizantropskim minijaturama iz JAT magazina.

Čini mi se, međutim, da taj njegov volonterski nacionalizam i mizantropija imaju koren i u nekom ozbiljnom razočaranju u tu sopstvenu "kokakola, malboro, suzuki" sliku sveta iz šezdesetih/sedamdesetih/ranih osamdesetih. Ne verujem da je sve u poklonjenom stanu u krugu dvojke i ostalim blagodetima života državnog poete. Ostalo je, naravno, karakter.
mishconi mishconi 13:45 13.04.2012

Zašto tek sada

Ono što meni bode oči je reakcija Arsenijevića nakon šesnaest godina. Ako je razgovor vođen '95. zašto je toliko čekao da se razračuna. Rasprava sa mrtvim piscem je najblaže rečeno nepristojna.
milos_secujski milos_secujski 20:10 13.04.2012

Re: Zašto tek sada

mishconi
Ono što meni bode oči je reakcija Arsenijevića nakon šesnaest godina. Ako je razgovor vođen '95. zašto je toliko čekao da se razračuna. Rasprava sa mrtvim piscem je najblaže rečeno nepristojna.

Nisam siguan da Arsenijević ima te i takve stavove tek od "sada"... a priča, da li je tek tada zgodno "naletela" ne bih znao reći...možda je te 2011 bilo nekog povoda ili paralele...
JJ Beba JJ Beba 15:39 13.04.2012

zabranjeni gradovi

NIN je svjeremeno objavio kuknjavu Mome Kapora

Zapisi jednog šetaca –
Zabranjeni gradovi
Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrica, Miloša Crnjanskog, Dobrice Ćosica, Meše Selimovica, a takode i moje uz ove velikane,

Trebalo bi možda napisati putopis po zabranjenim gradovima (niko to do sada nije, onih iz kojih smo izgnani zauvek.
Ponekad, u blagim sumracima, ili u bledoj izmaglici jutra posle duge nesanice, oni iskrsavaju u svojoj čudnoj lepoti iz koje smo izgnani. Hodam po njihovim ulicama vukući se uza zidove, sklanjajući se od tudih pogleda, pun straha da me ne prepoznaju. Pijem vodu sa velike Onofrijeve fontane u Dubrovniku, pljuskam lice mlazom iz šedrvana u sarajevskoj Begovoj džamiji, ispijam reski gemišt pred
zagrebačkom Gradskom kavanom i budim se oznojen od straha što sam se usudio da zakoračim u jedan od, za mene, zabranjenih gradova. Uvlačim se poput uhode u tamne hodnike nekada poznatih kuća, vidim svoje ugrebano ime u oljuštenom malteru pokraj zjapeće rupe išcupanog prekidaca za svetlo; čujem odjeke dalekih koraka po spratovima, osećam u nozdrvama davno išcezle mirise ohladjenog pepela iz kanti za djubre i vlažnog zimskog kaputa devojke sa kojom sam se tu ljubio. Razmišljam o tome kod koga bih prespavao, na čija bih vrata zakucao da me slučajno zatekne noć u nekom od tih zabranjenih gradova. Da prespavam u hotelu, sigurno ne bih živ dočekao jutro. Mnogi moji prijatelji su mrtvi i iza njihovih vrata stanuju neke druge porodice, a mnoge koji su me voleli, ubila je mržnja. Knjige, koje sam im posvećivao, gurnute su u bibliotekama u drugi red, da se ne vide, a preko potpisa na mojim slikama, zalepljeni su flasteri. Mogao bih da zalupim zvekirom na vratima neke od preostalih crkava, ali ona su uvek zabravljena, a paroh i crkvenjak stanuju ko zna gde.

Zbog čega mi je zabranjen ulazak u te gradove? Deset godina nakon završetka ratova, koji su protutnjali kroz moj život, mržnja je i dalje ostala življa nego ikad. Zemlja se raspada po šavovima na mnoštvo malih država cije su granice napravljene od stare netrpeljivosti. Nisam prvi izgnanik na svetu; stotine hiljada ljudi izbačeno je iz svojih domova za koje su mislili da su više nego trajni. Izgnanstvo je toliko često da ga gotovo ne vredi ni pominjati. Najcešce je medu piscima i umetnicima, kao što je Pikaso, na primer, koji je obećao sebi i drugima da ce se vratiti u Španiju tek pošto umre diktator Franko, koji ga je, uzgred, nadživeo, tako da nikada više nije video rodnu Malagu. Džejms Džojs u dobrovoljnom izgnanstvu iz Dablina i Tomas Man, proteran iz Nemacke, Bunjin u Francuskoj, Solženjicin i Škvorecki u Kanadi, Kundera i Kortasar u Parizu... Koliko izgnanstava i gradova u kojima im je bio zabranjen ulazak?

Ali za svakoga od njih to je bio ipak samo jedan grad i samo jedna zemlja, a to je malo prema onome što mi je Gospod dodelio; da ne mogu da uđem u nekoliko zemalja i u mnoštvo gradova u kojima nisam dobro došao. Sudbina mi, dakle, nije dodelila nikakvu izuzetnu ulogu, sem ove da prvi napišem jednu novu vrstu putopisa – putopis po zabranjenim gradovima. Oni su svakoga dana i svakoga časa sa nama; od njih smo napravljeni iznutra, njihove magle boje naša raspoloženja melanholijom, a kiše spiraju tugu koja se nataložila. U svakom pupoljku vidim žbunove, koji samo što ne procvetaju, u gradovima u kojima nam je zabranjen ulaz. Dubrovnik – to kameno čembalo zaboravljeno na ivici mora ispred Lokruma – nasukanog kita; sarajevska zelena kotlina nalik na ušuškanu kolevku iz koje se vide brda na kojima se uvece “ne zna gde se završavaju mahale, a gde pocinju zvezde” (zabranjeni pesnik). Zagrebačke magle na Mirogoju, gde se strasno volimo izmedu grobova značajnih istorijskih ličnosti na travi mekoj poput zelene postelje...

Trebalo bi, možda, pisati o napuštenim kućama po Primorju, o perajama i maskama za podvodni ribolov, nagorelim rešetkama za gradele, ručnicima koji blede prebačeni preko platnenih pocepanih ležaljki u konobi; o “požutelim novinama s nekim datumima jula”, što leže na stolu, ako sto zajedno sa svim tim stvarima nije opljačkan. Tu su i izduvani gumeni leptirići za dečije ruke (deca su vec velike devojke), priručne letnje biblioteke, naše fotografije kada smo bili lepi i mladi – sve to ne postoji više, sem u ovom putopisu o zabranjenim gradovima.

Odnešena je i biblioteka istorijskih knjiga mog pokojnog oca iz Dubrovnika, zajedno sa mojim ranim, početnickim uljima; a više nikada neću biti mlad da ponovim te iste, tako dirljive greške – odnela ih je nekuda neka uspaljena pripadnica HDZ-a, ko zna gde? Ako ovo slučajno pročita, neka mi vrati drage stare slike, a kucu neka zadrži – alal joj.
Dobronamerni čitalac sigurno će se pitati kako je ovo sve počelo. Nisam tip koji se bavi velikim istorijskim kretanjima, prilikama koje su dovele do toga, dugo zatomnjenom željom da se ima svoja država i ostalim stvarima primenjenog istorijskog folklora.

Jednostavno, jednog dana su počeli da pale knjige, a paljenje ljudi uvek prethodi paljenju knjiga. Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrica, Miloša Crnjanskog, Dobrice Cosica, Meše Selimovica, a takode i moje uz ove velikane, što mi je, i pored sve nesreće, činilo veliku čast. Bila je to izuzetna privilegija goreti zajedno sa njima. “Gori, gori, moja gospodice.” Mada su štampane latinicom i u zagrebackoj biblioteci “Hit”, poput ljupkih veštica na inkvizitorskoj lomači, gorele su moje junakinje Ana, Una i Zoe. Najduže je gorela prva rečenica iz romana Una: “Kad sam je video, sat mi je stao”, ali i ona se na kraju pretvorila u pepeo. Na srecu, Miroslav Krleža, koji je svakodnevno, između jedanaest i pola dva, srkutao svoj kapućino u kafe-baru hotela “Esplanada”, u kom je barski pijanista samo za starog majstora na krezuboj klavijaturi “belesendorfera” kitnjasto razvijao uvodnu temu iz operete Vojnik od čokolade Franca Supea, nije bio živ da vidi kako gori trideset tisuća tomova njegove Jugoslavenske enciklopedije. Gledao sam ga godinama iz prikrajka sa divljenjem, ne smejući da mu priđem. Ćute hrvatski intelektualci pred ovim velikim gutenbergovskim požarom, mnogo većim no što je bio onaj, više simbolicki, u Nemačkoj 1935, kada su bila cak i poštedena neka dela proskribovanih autora. Ćuti i glavni urednik “Hita” kome sam, zajedno sa Kunderom, Kišonom i Škvoreckim, pomogao da napravi najtiražniju jugoslovensku biblioteku, koja sada cvrči i prašti na sveopštoj lomaci knjiga sa inkvizitorskog Indeksa Prohibitorum Librorum – treći put u istoriji čovečanstva.
Budući da ih je sramota od tog gnusnog čina spaljivanja knjiga, njihov unutrašnji bes na same sebe, okomljuje se na mene, proglašavajuci me srpskim nacionalistom, zbog toga, verovatno, što nisam u to vreme došao u Zagreb da i sam budem mazohistički spaljen na lomaci. Otišao sam u taj rat da sprečim da nijedna knjiga ne bude spaljena.
Rat se lagano zaboravlja, evo, dolaze nam i hrvatski glumci, pevači i pisci, odlazi se na sajmove knjiga, ali na sve to milozvučje kao da neprestano sipi sa neba pepeo izgorelih knjiga, koji se ne može niti pomenuti i baciti na smetlište istorije, niti usisati. Vazduh je pun izgorelih reci i slova koje udišemo. I mi, spaljeni, i oni što su nas spaljivali.

No, i pored svega, trebalo bi napisati putopis po zabranjenim gradovima, sačuvati neku melodiju u prolazu, na primer, onu na citri starog uličnog muzičara Verhovskog, čiji sam portret radio, lepi okrugli stočic u Kazališnoj kavani, koji je uvek bio rezervisan za gospodu Belu Krležu i njenu drugaricu Cucu Smokvinu, za kojim smo sedeli i srećno ogovarali Beograd i Zagreb uz minijaturne bajaderice i kafu sa šlagom. Sumrak u staroj “Palainovki” u Gornjem gradu i režisera Marija Fanelija, treba se setiti, kad kupuje skuše na “placu” uzbuđen kao da je na pijaci u rodnom San Benedetu del Trontu kod Peskare, nekih mladih devojaka, potrebno je setiti se njihovog raskošnog smeha pod prvim snegom, njihove kose sa ukrasima od kristalnih pahuljica, antikvarnice na Zrinjevcu gde smo satima prevrtali stare knjige i “Kornata” sa školjkama iz kojih se cedio ukus mora, tišine u ateljeu Dušana Džamonje, medu skulpturama nalik na metalne ježeve... Sve bi to bilo dobro da ude u ovaj putopis koji bi trebalo da ogreje naše zaledene duše poput toplog kestenja, tek skinutog sa žara, medu dlanovima ispred bifea “Blato” u kojem je nekad pio crnjak Tin Ujevic.

Podižu se virtuelni gradovi u našem sećanju, iskrsavaju srećni fragmenti, časovi dokolice i ljubavi, osenčeni kameni trgovi primorskih gradova, šibenski i trogirski portali katedrala, Gradska kavana u Dubrovniku za čijim stolovima odvojeno sede Peko Dapčevic, Koča Popović i Aleksandar Ranković, čitajuci novine iz čijih su vesti izbačeni... Na svojim dugim nogama, bronzane kože, u veoma kratkoj haljini od pletenog ružicastog konca (riba uhvacena u ljupku mrežu), kroz stolove se provlaci Tanja M. U zelenim očima kao da trepere odblesci mora sa Lokruma. Zagrlim je i pod dlanovima osetim drhtavu toplotu njene osunčane kože.
Na kraju terase sedi kapetan Nardeli, sed starac sa šapkom i štapom u rukama. Bio je noštromo na Titovom brodu na ostrvu Visu cetrdeset treće godine. Prilazi mu starica, luda Kate, nekadašnja prostitutka, kojoj dečaci i dan-danas dovikuju iza katuna: “Kate, Kate, kurbo!”

“Ajme, moj kapetane – žali mu se Kate – što me zovu kurbom, kad se ja tijem zanatom ne bavim godinama?”
“Pa, i ja van, moja Kate, ne navigam vec triest i pet godina – odgovara joj Nardeli – pa me još uvijek zovu kapetane!”
U trenutku kad počinjemo da pišemo neki ogled ili neku pricu, ona je već prošlost. Za pola veka biće potpuno svejedno mojim buducim čitaocima da li sam pisao putopis po Njujorku iz kog sam se vratio pre dva dana ili uspomene iz Sarajeva, svog rodnog grada, iz koga sam izgnan trinaest godina duže od Odiseja sa Itake. “Ne smem se plašiti prošlosti; ako mi ljudi kažu da je ona neopoziva, neću im verovati – pisao je Oskar Vajld krajem devetnaestog veka iz tamnice u Redingu – prošlost, sadašnjost i buducnost su jedan trenutak u Božjim ocima, a u Njegovim ocima trebalo bi da se trudimo da živimo.”
Na kraju ovog nesrećnog putopisa o zabranjenim gradovima trebalo bi možda napisati: dolazi starost koja nas zauvek iskljucuje iz lepote. Ostaje samo čežnja.

Momo Kapor

Podstaknut time kao kao i nekim drugim razlozima moj prijatelj Mika Oklop je redakciji NINa poslao svoj tekst, koji je redakcija odbila da objavi (i to ne prvi put)


EGALISTI

Močo, nema zabranjenih gradova. Niti ljudi. Bar ne legalno.
Ne tako davno, skoro onomad, srkali smo kod tebe čorbasti pasulj, u Dalmatinskoj, gledao sam kako se dno samo od sebe približava, pa nisam išao na treći tanjir. Onda si prilegao, onako munjevito, kao što samo Kapori znaju, verujem, i pitao si Liki da li se Arsen javljao?
Ako se javi - da te obavezno probudi.
Ne znam da li se tog popodneva Dedic javio, ja sam zapalio ka svom stanu na Banovom brežuljku.
Kontejner ispred Žarka Pucara 23 prevrnut, sliva se potok ljuski tek kuvanog i presovanog paradajza, valja to, za zimu, deci za čorbu ili sebi za vodku. Lift do osmog sprata – niko ne deli maske u parteru. Smrad. Ulazim u sobu, deca gledaju SMRAD, najnoviju epizodu. Kroz otvorene prozore uplivava Mr. Smrad.
Ercegovac (tako se moj teča prezivao), možda nije uzalud da ti kažem kako si mi od svih pisaca bio najdraži i najbliži: nisi bio sebičan, čime se ne može pohvaliti niti jedno ugašeno piskaralo. Tako sam oduvek delio srpske pisce: na žive (Crnjanski, Kiš) i mrtve koje i sam svakodnevno srećeš i š njima ćakulaš. Koliko mrtvaka samo levo od ulaza: zavijaju duvan iz rodnjaka, pljuckaju i SVE ZNAJU. Klub Kaskadera, of course.
Momčilo … Beograd je prepun mrtvih pisaca. Ono što tebi smeta, to je saplitanje o mrtvake. Ti se ne šetaš po zabranjenim gradovima vec po Beogradu tj. Groblju. To groblje je opasano zidom preko kojeg se ne može. Tamo iza je jebena Evropa, neki svet koji hoda bos i uspravno, želi da se rukuje sa mrtvakima, kako će preko tog kamenog zida?
Ne znam da li se tog dana Arsen javio.
Meni se juće javio Mirkec iz Marine, Milna, otok Brač. Kaže da će me razbiti kao pičku ako ne dodem ovog leta. Befta, stari Bgd. drugar oženio lepoticu iz Malog Lošinja, baš zato što je bila Rvatica, preti isto. I ja bih tamo, jer mi je sin proplivao u Lucicama pre nego je prohodao. Ja im nekako nisam zabranjen, a ni oni meni.
Bilo bi hrišcanski, stari moj Momčilo, da sahraniš negde te protuve koje preskaceš u šetnjici. Onako legalno, uz Gazdino odobrenje, malo voska i svete vodice. Ako ga ima.


Ja nikako da zagrlim moj Beograd. Ima li delić, ćošak, parče neba, stolnjak, ulaz ... koji me čekaju baš onako kako sam ih ostavio? Odlažem. Znaš i sam zašto - nema. Nisam ja njih ostavio, oni su mene. I sada, vidim narasta mi, hocu da se zaletim. Nije to nostalgija, Više kao osecaj da ima šanse ... možda taj grad nije umro do kraja? Nije sahranjen?
Ovo nema veze sa nostalgijom, nosi me struja. Mora da sam debelo bolestan. Kako to da nijedan od milion došljaka ne želi da se vrati u rodni kraj? Dobili su, verujem, socijalni duh uz socijalno osiguranje. Čubura je mali breg - za koji će im to nakazno brdašce kad imaju kanjon Tare, Ozren i Durmitor? Došli su bez priče, tamo u njihovom mrzokraju sunce izlazi i zalazi na svoj uobicajeni nacin. U Beogradu, na Čuburi naročito, ljudi dišu bez pauze i ponoć nam dođe odmah nakon zore.
Za razliku od tebe, meni su knjige palili u mom gradu. Eto, čak neki od onih koji su bili na zagrebačkoj lomači. Činilo se avetinjama da nisam dovoljno velik Srbin. Ja, koji sam još uvek metar i osamdeset i čiji je otac opepeljen pre mojih knjiga. A mogao je da obuče onu svoju gancaru od uniforme oficira Kraljeve Garde i da im jebe oca očinskoga.
Koliko je samo prezirao Srbe koji bi svakog 19. decembra objavljivali antrfilee po POLITICI: ¨Ovim putem Vas obaveštavamo da danas nećemo primati ...¨
Zvao sam turističku agenciju, neke se nove stvari dešavaju. Ne može se u rodni kraj bez članstva kod Egalista. Neki klinci osnovali udruženje, naišla im muka od Legalista, osnovali kontraobaveštajni život, egalisticki, da poravnaju svoju istinu sa tudjom laži.
Upisao sam se. Ne znam šta da ti savetujem ... dovoljno si odrastao.
Ima dosta papira da se ispune, potpišu i onda ideš na proveru. Ako hoceš, napisacu ti garantno pismo. Prvi uslov je da možeš da preskociš ogradu bez motke i slicnih pomagala. Bez obzira na godine, siguran sam da to možeš.
Javi se.
Moj sin Damjan i njegov drugar Bay su osnivači. Šalju ti fotku i pozdravljaju te.
Mene i dalje kopka: da li se Arsen javio onog dana?
Ako nije, okreni ti njega, ćutanje je teže od ljutnje.
Mika Oklop
San Francisko, maja 2006
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:21 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Tvoj prijatelj Mika je prilično jasno obrazložio zašto je iz nekih hrvatskih gradova, knjižara i biblioteka prognan Momo Kapor. Iz sličnih razloga je prognan i Ćosić.

Međutim, teže je naći razloge za progon, iz istih i sličnih gradova, knjižara, biblioteka, škola i udžbenika, pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Petra Petrovića Njegoša i inih.

JJ Bebo, možda ti znaš te razloge?

Rekao bih da tvoj prijatelj Mika nije sasvim u pravu kada kaže "nema zabranjenih gradova". Nažalost, ima. Čak i za mrtve pisce i pesnike.
JJ Beba JJ Beba 21:10 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


Međutim, teže je naći razloge za progon, iz istih i sličnih gradova, knjižara, biblioteka, škola i udžbenika, pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Petra Petrovića Njegoša i inih.

ael naša deca uče Krležu? Ujevića?
zato uče kineski.
ja se još od onda sećam Snubim neku tajnu vezu/žudim bit od suknje motan/i još jednom reći ljubim/i još jednom biti smućen". tako nekako. A.B. Šimić

što se Mome tiče, potpuno razumem da neko ko je bio ratni reporer i ko je sa oklonih planina naslonjen na topa pljuckao na rodni grad pod opsadom jedući pasulj, nije više u istom poželjan.

AlexDunja AlexDunja 21:17 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

ael naša deca uče Krležu? Ujevića?

zna li neko mlađi od 35
ko je ranko marinković?
niccolo niccolo 21:21 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

zna li neko mlađi od 35
ko je ranko marinković?

Naravno da znamo. Piše na wikipediji
AlexDunja AlexDunja 21:27 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Piše na wikipediji

e pročitaj zbirku pripovedaka ruke,
dramu glorija i roman kiklop

samo ne znam da l'ćeš moći da nađeš...
Goran Vučković Goran Vučković 21:34 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

dramu glorija i roman kiklop

Frano Lasić u glavnoj ulozi u seriji... "Tresić... ako vam je lakše, zovite me Melkior"
ecce-florian ecce-florian 22:07 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

zna li neko mlađi od 35
ko je ranko marinković?


Pre neznatno manje 35 godina sam sa drugom Titom i drugaricom Jovankom u hali Novosadskog sajma gledao kako Rade Šerbedžija urinira.

Kakvo je to obezbeđenje pozorišta bilo.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 22:09 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Međutim, teže je naći razloge za progon, iz istih i sličnih gradova, knjižara, biblioteka, škola i udžbenika, pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Petra Petrovića Njegoša i inih.


ja sam sad pogledala na superknjizara.hr

kontakt: Adresa:
Rooseveltov trg 4
10000 Zagreb
Hrvatska

Radno vrijeme:
Radnim danom od 08 do 20 sati, subotom od 08 do 14 sati

Telefoni:
+385 (1) 48 75 734
+385 (1) 48 75 735

i imaju 12 različitih Kaporovih dela. Izmedjuostalog i
ljiljana kapor
LEGENDA KAPOR (ćirilično izdanje)
Cijena: 130,00 kn
Internet cijena: 123,50 kn
Uštedjeli ste: 6,50 kn
Godina izdanja: 2011

Isto važi i za Mešu Selimovića i druge pobrojane autore. Prosto, ima ih. Možete da proverite.



AlexDunja AlexDunja 22:14 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Pre neznatno manje 35 godina sam sa drugom Titom i drugaricom Jovankom u hali Novosadskog sajma gledao kako Rade Šerbedžija urinira.


rade igrao maestra?
:)))ehhh
AlexDunja AlexDunja 22:15 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Frano Lasić u glavnoj ulozi u seriji... "Tresić... ako vam je lakše, zovite me Melkior"


čak je i frano bio dobar u tom filmu i seriji,

ljuba tadić i mustafa naderević maestralni...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:16 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

JJ Beba

Međutim, teže je naći razloge za progon, iz istih i sličnih gradova, knjižara, biblioteka, škola i udžbenika, pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Petra Petrovića Njegoša i inih.

ael naša deca uče Krležu? Ujevića?


Znači, oni izbacuju naše pisce iz programa, mi izbacujemo njihove, oni proteruju naše iz njihovih gradova, mi proterujemo njihove iz naših gradova.... i na kraju - oni kolju naše, mi koljemo njihove.

Upravo je to dokaz da ima zabranjenih gradova, knjižara i biblioteka na svim stranama, a i prognanih kako živih, tako i mrtvih pisaca i pesnika.

O tome je upravo i pisao Kapor, odnosno kukao, kako ti kažeš.
Goran Vučković Goran Vučković 22:19 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

ljuba tadić i mustafa naderević maestralni...

Jel beše tu Šerbedžija glumio nekog skitnicu, pa onda onako pijan, da li Buzančića ili koga ono beše izaziva na dvoboj, rečima "dođite ... tačno u 5 sa mačem iz Henrika VIII, a ja ću doći sa običnom vilicom - i ubošću Vas tačno u 5 i 5" - ili tako nešto, već sam zaboravio.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:22 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Vesna Knežević Ćosić
Međutim, teže je naći razloge za progon, iz istih i sličnih gradova, knjižara, biblioteka, škola i udžbenika, pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Petra Petrovića Njegoša i inih.


ja sam sad pogledala na superknjizara.hr ....

Prosto, ima ih. Možete da proverite.


Sada ih ima, i to je dobro. Međutim, Kapor na početku svoje "kuknjave" govori o 1991.g.: "Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrica, Miloša Crnjanskog, Dobrice Ćosica, Meše Selimovica, a takode i moje uz ove velikane.."

Sećam se da su još koju godinu ranije u BiH počeli da govore o izbacivanju Njegoša iz školskih programa zbog "proterivanja poturica".
AlexDunja AlexDunja 22:24 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


Jel beše tu Šerbedžija glumio nekog skitnicu,


da da, rade je bio parampion, pijanac u daj-damu,
a izazvao je na dvoboj glumca pratioca prelepe vivijane koju je
igrala marija baksa...

ko je igrao glumca šmiranta sam nažalost zaboravila:)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 22:35 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Kapor na početku svoje "kuknjave" govori o 1991.g


dobro, al onda je fer reci i kada, uzgred, koliko se ja secam Kapor je postao zvezda i visokotirazni pisac bas s hr izdavacem.
Goran Vučković Goran Vučković 22:38 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


dobro, al onda je fer reci i kada, uzgred, koliko se ja secam Kapor je postao zvezda i visokotirazni pisac bas s hr izdavacem.

Biblioteka HIT - možda mu nisu isplaćivali honorare pa je postao nacionalista
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:49 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


Vesna Knežević Ćosić
Kapor na početku svoje "kuknjave" govori o 1991.g


dobro, al onda je fer reci i kada, uzgred, koliko se ja secam Kapor je postao zvezda i visokotirazni pisac bas s hr izdavacem.


Kapor upravo to i govori:

"Jednostavno, jednog dana su počeli da pale knjige, a paljenje ljudi uvek prethodi paljenju knjiga. Negde 1991. iz svih hrvatskih knjižnica i knjižara izbačena su dela Ive Andrica, Miloša Crnjanskog, Dobrice Cosica, Meše Selimovica, a takode i moje uz ove velikane, što mi je, i pored sve nesreće, činilo veliku čast. Bila je to izuzetna privilegija goreti zajedno sa njima. “Gori, gori, moja gospodice.” Mada su štampane latinicom i u zagrebackoj biblioteci “Hit”, poput ljupkih veštica na inkvizitorskoj lomači, gorele su moje junakinje Ana, Una i Zoe.....
Na srecu, Miroslav Krleža,.... nije bio živ da vidi kako gori trideset tisuća tomova njegove Jugoslavenske enciklopedije.

Ćute hrvatski intelektualci pred ovim velikim gutenbergovskim požarom, mnogo većim no što je bio onaj, više simbolicki, u Nemačkoj 1935, kada su bila cak i poštedena neka dela proskribovanih autora. Ćuti i glavni urednik “Hita” kome sam, zajedno sa Kunderom, Kišonom i Škvoreckim, pomogao da napravi najtiražniju jugoslovensku biblioteku, koja sada cvrči i prašti na sveopštoj lomaci knjiga sa inkvizitorskog Indeksa Prohibitorum Librorum – treći put u istoriji čovečanstva."

nsarski nsarski 22:54 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Biblioteka HIT - možda mu nisu isplaćivali honorare pa je postao nacionalista

Stop ignorisanju honoraraca!

Zapravo, njegov prvi "veliki" roman se zove "Foliranti" i izlazio je u nastavcima u "Startu" pre nego sto se pojavio u knjizarama. Bio je u tim novinama najavljivan i reklamiran na malo holivudski nacin, kao senzacionalna storija o Bg. zurkama, itd. A roman nije tome ni nalik.

Ma, uopste ceo fazon sa Kaporom je sto je on sve vreme pokusavao da ispadne "frajer", a ispao je folirant (kao ti likovi iz istoimenog romana). U sustini, tuzna prica o tuznoj biografiji.
Secam se da je Lila Radonjic jednom napisala zestoku kritiku i dekonstrukciju celog njegovog mangupsko/sentimentalnog postupka (to je bilo sredinom osamdesetih, ako se dobro secam) i to je to. Voleo bih ako neko moze da nadje taj tekst.
ecce-florian ecce-florian 22:57 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

rade igrao maestra?
:)))ehhh

aha

To je bilo u ona vremena kad predsednički kandidat nije išao po štalama već u pozorište.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 23:02 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

predsednički kandidat nije išao po štalama već u pozorište


predsednički kandidat Boris Tadić bio prekjuče na "Sumnjivom licu" u JDP.
AlexDunja AlexDunja 23:03 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


To je bilo u ona vremena kad predsednički kandidat nije išao po štalama već u pozorište.


kad se kampanja radila sama od sebe:)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 23:09 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

nsarski

Ma, uopste ceo fazon sa Kaporom je sto je on sve vreme pokusavao da ispadne "frajer", a ispao je folirant


Čini mi se da nikad niko nije ni tvrdio da je Kapor isto što i Krleža, Crnjanski ili Kiš.
O.K. može se reći da je bio folirant, ali mnogo dobar folirant. "Isfolirao" je milione čitalaca koji su "gutali" njegove romane i priče.
ecce-florian ecce-florian 23:11 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

Vesna Knežević Ćosić
predsednički kandidat nije išao po štalama već u pozorište


predsednički kandidat Boris Tadić bio prekjuče na "Sumnjivom licu" u JDP.


Dobro de Vesna, glasaću za njega ,glasaću da bude i doživotni samo nemoj više.

Nego jel' bio sam il' s Dačićem ?



JJ Beba JJ Beba 23:18 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

predsednički kandidat Boris Tadić bio prekjuče na "Sumnjivom licu" u JDP.

DS je kolektivno bio na Sumnjivom licu, ono sindikalno
JJ Beba JJ Beba 23:20 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi


O tome je upravo i pisao Kapor, odnosno kukao, kako ti kažeš.

kapor je pisao kako je on zabranjen u rodnom gradu i čudio se zašto.
nije spominjajo da je bio na položajima oko svog rodnog grada sa momcima koji su u opsadi držali rodni mu grad 4 godine. posle smo sve to gledali na tv beograd i kapora kao ratnog izveštača
AlexDunja AlexDunja 23:24 13.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

predsednički kandidat Boris Tadić bio prekjuče na "Sumnjivom licu" u JDP.


u, jbt.
niccolo niccolo 08:52 14.04.2012

Re: zabranjeni gradovi

predsednički kandidat Boris Tadić bio prekjuče na "Sumnjivom licu" u JDP.

Pih, ja sam na Sumnjivom licu u JDP bio pre tri dana

Nego, nevezano za kandidata i DS, odlična predstava...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana