Autor: Rodoljub Šabić
„Da li je moguće da jedna maloumna glava uspe da napravi toliku štetu da 100.000 roditelja i isto toliko dece tog dana mora da stoji u redu i čeka u uvid u spisak. U ovom veku savremenih tehnologija kada se putem interneta objavljuju i državni i mnogo važniji raspisi pod opravdanjem zaštite interesa dece zaludan čovek pokreće i donosi odluku zbog koje tog dana nas 100.000 neće raditi, da li je neko seo i izračunao koliko će ta pametna odluka koštati privredu ili se kao po starom običaju krije velika zavera i način da se manipulacijama sa radosledom djaka omogućuje i za uključene dodatni profit. Svako dete ima svoju šifru, zašto se bez imena ne objavi rang lista i to je način ako se stvarno misli o interesu dece i nema načina za izmene i manipulacije.“
Citirani tekst je pristojniji, kulturniji deo poruke koju je na moj račun a na moju i pretpostavljam još mnoge e-adrese juče uputila izvesna gospođa Julija Radnić.
Budući da, bar ja tako mislim, normalnom čoveku treba ozbiljan razlog da se na ovakav način obraća bilo kome, pomislio sam da ima smisla i ovde na blogu porazgovarati o tom „razlogu“. Utoliko pre što sam to na neki način i obećao u sinoćnoj raspravi koju sam, u daleko pristojnijoj atmosferi, na Twitter-u vodio sa grupom followersa.
Naravno, za razliku od razloga, povod za ovo obraćanje je lako prepoznatljiv. Povod su dakle, problemi u vezi sa objavljivanjem spiskova sa rezultatima testiranja učenika za upis u srednje škole. Ali, ima li razloga?
Priča zapravo počinje još prošle godine kada se, manje više istim povodom, veći broj roditelja obratio Povereniku za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti zbog javnog objavljivanja ličnih podataka njihove dece (ime i prezime, datum rođenja, ime roditelja ... itd.) na veb sajtovima Ministarstva prosvete i nekih škola. U svojim žalbama ukazivali su na to da se radi o obradi podataka o ličnosti koja je nezakonita, nedopuštena.
Postupajući po tim žalbama poverenik je morao „konsultovati“ relevantne pravne akte. A to je neminovno vodilo do jednog jedinog mogućeg zaključka – žalbe su osnovane. Ustav Srbije (član 42. st. 1. i 2.) jemči zaštitu podataka o ličnosti i utvrđuje da se prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuju zakonom. Zakon o zaštiti podataka o ličnosti (čl. 8. tač. 1.) utvrđuje da obrada podataka nije dozvoljena ako fizičko lice nije dalo pristanak, odnosno ako se vrši bez zakonskog ovlašćenja. Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja (čl.10.) propisuje da se svi vidovi obrade ličnih podataka sprovode u skladu s posebnim zakonom uz poštovanje načela propisanim zakonom kojim se uređuje zaštita podataka o ličnosti. Takav posebni zakon, nikad nije donet.
Kod takvog stanja stvari poverenik je uputio Ministarstvu prosvete Upozorenje ukazujući da, ako se ubuduće želi nastaviti sa osporenom obradom podataka, za to treba obezbediti valjan pravni osnov, jer je u protivnom obrada nedozvoljena.
Prolazili su meseci i meseci. Zakonski osnov za javno objavljivanje ličnih podataka učenika nije stvoren, niko nije ni pribavljao saglasnost roditelja. A onda je došla nova školska godina i neko se „prisetio“ da je poverenik „zabranio“ takvu obradu podataka. Naravno, „prisećanje“ je pogrešno (istina je da poverenik nije ništa zabranio ali naravno stoji pri stavu iznetom u Upozorenju). Ali uz pogrešno prisećanje taj neko nažalost je „zaboravio“ na nešto što primećuje čak i autorka citiranog, uvodnog dela ovog posta, „svako dete ima svoju šifru, zašto se bez imena ne objavi rang lista...?“
Čak i za potpunog laika trebalo bi da je sasvim očigledno da ni šifra ni bodovi ni rezultati nisu podaci o ličnosti i da se ni Zakon o zaštiti podataka o ličnosti ni Upozorenje poverenika na njih ne odnose, odnosno da za njihovo objavljivanje nije bilo nikakvih smetnji.
Zašto je nekima tako teško da shvate da se zakoni donose upravo zato da bi bili poštovani? Da je striktno poštovanje zakona jedini način da izađemo iz „pravnog“ provizorijuma, nesigurnosti i neizvesnosti kojom smo okruženi. I da jednom počnemo živeti u atmosferi u kojoj komunikacija na „kulturnom“ nivou kakav je demonstrirala gore pomenuta dama neće biti „normalna“ stvar.