„Najveći neprijatelj znanja nije neznanje, već iluzija o znanju." Stiven Hoking
Već evo dva dana po komentarima u žutoj štampi i delu internet zajednice možemo videti kako se nižu salve... hm., da li je „gluposti" preteška reč?... oko testova opšte informisanosti koji su zadavani na prijemnom ispitu za neke studijske programe Filozofskog fakulteta ( npr. vest ). Slušajući sve to, pitao sam se koja će biti sledeća senzacionalna vest koju će se pojaviti po ovim medijima. Na primer, da li će možda sledeće lekare uzeti na zub, pa onda objaviti naslov „LEKARI NA KLINIKAMA UBADAJU LJUDE IGLAMA", a onda za tim uslediti tekst o postupku davanja injekcija i lavine komentara u kojima će se autori komentara sablažnjavati nad tim svirepim postupkom, porediti veličine igala koje se koriste u različitim klinikama i za različite injekcije i pozivati na linč cele medicinske struke i prekid takvog „strašnog nasilja" nad pacijentima. Zamisli...
Ali nisam hteo o tome da pišem, već htedoh da iskoristim ovo kao povod da napišem nešto o samim testovima opšte informisanosti - šta su, kako rade, čemu služe, zašto su popularni kao selekcioni instrument, a onda i otkud oni na prijemnom ispitu.
Ajmo prvo od toga šta je opšta informisanost - opšta informisanost ili opšte znanje (general knowledge u međunarodnoj literaturi) predstavlja meru ukupne količine znanja iz različitih oblasti koju je osoba stekla tokom svog života. Ovo se odnosi na ona znanja koje je osoba usvojila kao trajna ili relativno trajna znanja i koja stalno „nosi sa sobom", ne na one informacije koje su kratkoročno zapamćene (npr. trenutno nabubano gradivo za kakav predstojeći ispit, koje će osoba već sutradan zaboraviti). Ljudi se međusobno razlikuju po svojoj opštoj informisanosti - ima ljudi čija su opšta znanja vrlo mala i oni koji barataju obimnim i širokim znanjima iz različitih oblasti. Istraživanja koja su se akumulirala u zadnjih stotinak godina razvoja psihološke nauke dosta jasno pokazuju da je opšta informisanost povezana sa brojnim drugim važnim osobinama i karakteristikama - pre svega sa opštom inteligencijom, potom sa uspehom na školovanju, osobe koje pokazuju bolje rezultate na testovima opšte informisanosti kasnije u proseku budu uspešniji u karijeri, lakše se snalaze u različitim situacijama itd. Praktično, može se smatrati da opšta informisanost u velikoj meri odražava sposobnost osobe da usvaja nova znanja i nove informacije i da ih organizuje na takav način da ih kasnije može efikasno koristiti. Prolazeći kroz život, jedni skupljaju informacije, usvajaju znanja i sposobni su da ta znanja kasnije koriste, drugi prolazeći kroz iste stvari i situacije čine to u znatno manjoj meri.
Ali šta će nam to na prijemnom ispitu? Za upis na različite programe Filozofskog fakulteta konkuriše veliki broj kandidata. Za neke programe to bude 2 puta više nego što ima mesta, dok na nekima taj odnos ide i do 3, pa nekad i do 5 kandidata za jedno mesto. Naravno, najlepše bi bilo kada bi svi mogli da budu primljeni i da studiraju ono što žele. Ali ne mogu. Kapaciteti fakulteta su ograničeni, država finansira odnosno pomaže finansiranje onoliko studenata koliko finansira odnosno pomaže. To je ograničeni broj i trenutno dosta manji od broja onih koji žele da studiraju. Kada je situacija takva kakva je, razuman pristup nalaže da se za taj ograničeni broj mesta proberu najbolji. Ali, ne oni koji su najbolji u nekoj posebnoj disciplini, već oni za koje se može očekivati da će biti najbolji studenti. Koji će najbrže završiti studije, koji će na njima najviše naučiti i koji će posle toga biti najbolji stručnjaci. Ovo je dobro, jer je tako sa istim resursima moguće izškolovati najveći broj ljudi i omogućiti stvaranje najboljih mogućih stručnjaka.
Međutim - kako prepoznati koji su od prijavljenih kandidata najbolji, odnosno koji će od svih njih biti najuspešniji studenti, kada kandidate ne poznajete. Odgovor na ovo pitanje su selekcioni testovi - ako imamo testove za koje znamo da su povezani sa uspehom na studijama, odnosno za koje znamo da se uspešni i neuspešni studenti razlikuju u pogledu postignuća na njima, onda nam zadavanje takvih testova može pomoći da odaberemo one kandidate za koje s većom verovatnoćom možemo pretpostaviti da će biti uspešni. Za testove opšte informisanosti znamo da su povezani ne samo sa uspehom na studijama nego i sa drugim osobinama koje povećavaju šanse da osoba bude uspešna i u različitim drugim oblastima života, što ih kvalifikuje za korišćenje u ovoj vrsti selekcije.
Kako se prave testovi opšte informisanosti? Puno ljudi misli da bi ovakvi testovi trebali da proveravaju neka „važna", „posebna" ili na neki već drugi način „odabrana" znanja i onda čitajući pitanja negoduje jer im se čini da ono što se u testu traži nije „važno". Međutim, test koji bi ispitivao „važna" znanja ne bi bio test opšte informisanosti nego bi bio „test važnih znanja". Ideja opšte informisanosti je da se proceni ukupna količina znanja kojima osoba raspolaže iz različitih oblasti. Ali kako to uraditi? Najzgodnije je možda problem procene opšte informisanosti uporediti sa situacijom ispitivanja javnog mnenja. Kada ispitujete javno mnenje vi zapravo želite da procenite šta npr. populacija jedne zemlje misli. Međutim, pošto je ta populacija ogromna i pošto se stalno menja (jedni umiru, drugi se rađaju, jedni se odseljavaju drugi se doseljavaju) nikada je ne možete celu ispitati. Zato se ispituje uzorak ljudi uzet iz te populacije. Jedan srazmerno mali i ograničen deo te populacije. Ispitujući mišljenja ljudi u uzorku, mi procenjujemo mišljenja ljudi u populaciji. Znamo da ovakva procena ništa neće vredeti ako uzorak nije reprezentativan za populaciju. A da bi bio reprezentativan, u uzorak moramo uzeti razne ljude, takve da što više liče na populaciju - i pekara i molera i doktora i ministra i lopova i prosjaka i razne druge i visoke i niske, i važne i nevažne, kakvih god ima u populaciji. Neko bi ovde sad mogao da kaže - zašto da ispitujemo i onog lopova i onog prosjaka, pa oni nisu važni, koga briga za njihovo mišljenje. Ali mi znamo da kada bi te „nevažne" namerno isključili naš uzorak više ne bi bio reprezentativan i naša mogućnost da na osnovu njega procenimo mišljenje cele populacije bi se smanjila. Isto je i sa testovima opšte informisanosti - zamislimo sva moguća znanja koja postoje na svetu kao tu populaciju iz malopređašnjeg primera, a pitanja koja postoje u testu kao taj uzorak koji smo uzeli iz populacije. Mi procenjujemo populaciju, tj. opštu informisanost ovde na osnovu tog uzorka, ali ta procena će biti dobra samo ako je uzorak reprezentativan. Kao što u malopređašnjem primeru uzorak ne bi više bio reprezentativan ako bi u njega uključili samo „važne" ljude, tako ni uzorak pitanja više ne bi bio reprezentativan ako bi u njega uključili samo „važna" pitanja ili ako bi iz njega isključili „nevažna". Postoje razni postupci kako obezbediti da taj uzorak pitanja bude reprezentativan - npr. podeliti opšti korpus znanja na različite oblasti i onda voditi računa da sve one budu zastupljene u određenoj srazmeri, obezbediti da test sastavlja veći broj ljudi čija su znanja i interesovanja što raznovrsnija itd. itd.
Šta je još važno kod ovih testova? Ovi testovi služe za selekciju, ne služe za procenu znanja. Zbog ovog, na njima nije važno kakve rezultate postižu kandidati. Bitno je da različiti kandidati postižu što različitije rezultate. Kada bi svi „uspešno" uradili ovakav test, oni bi otišli srećni kući, ali bi nam test za svrhe selekcije bio posve beskorisan. Ako bi svi imali rezultate na maksimumu ili oko maksimuma, ne bi bilo moguće rangirati valjano kandidate po uspehu na testu jer bi puno ljudi imalo isti rezultat (kao što kada u školi kada svi imaju peticu, mi znamo da te petice ne vrede podjednako, ali ne možemo na osnovu ocena reći ko je bolji, a ko gori). A testiranje radimo upravo zato da bi rangirali kandidate odnosno mogli da kažemo ko je bolje, a ko gore uradio. Slično bi se desilo i kada bi test bio toliko težak da svi imaju rezultate oko minimuma. Zato se u test ne uključuju pitanja za koja se može očekivati da bi na njih odgovore svi znali, kao ni ona pitanja za koja se može očekivati da na njih odgovor niko ne bi znao. Korisna su ona pitanja na koja odgovore znaju samo neki. U ovom smislu, za selekciju je najbolji onaj test gde su rezultati kandidata razbacani po celom opsegu mogućih rezultata. Onaj na kome je prosek svih kandidata negde oko sredine mogućeg raspona rezultata (npr. ako je raspon od 0 do 30 bodova, prosek da bude negde oko 15), a gde su onda pojedinačni rezultati raspoređeni po celom opsegu mogućih rezultata. Ovako maksimizujemo verovatnoću da svaki ispitanik ima jedinstven rezultat, odnosno da bude što manje kandidata koji imaju isti rezultat na testu, što nam omogućava da ih valjanije rangiramo, a to je i poenta zadavanja testa.
Edit: I evo ovde da pojasnim stav koji sam iznosio dole u diskusiji, kad je konkretan test opste informisanosti u pitanju - ne moze se valjano kritikovati bilo koji test zbog toga sto sadrzi ovo ili ono pitanje, odnosno sto od ispitanika trazi ovu ili onu informaciju. Dobar test opste informisanosti treba da trazi reprezentativni uzorak informacija do kojih bi ispitanici mogli da dodju i to naravno, diskriminativnosti radi, onih koji jedni ispitanici imaju, a drugi nemaju (inace nista od razlikovanja). Ono stanoviste sa kog se test moze valjano kritikovati je pitanje balansa trazenih informacija, odnosno toga da li su informacije koje test trazi reprezentativne za ukupnu populaciju znanja ili ne. U tom smislu bilo koji test opste informisanosti koji nije dobro balansiran i npr. sadrzi pitanja samo iz jedne uske oblasti ne valja (osim mozda u nekoj neverovatnoj situaciji gde je to jedina oblast u kojoj se znanja ispitanika razlikuju). Bilo da sadrzi samo pitanja o trenutnim aktuelnostima i popularnoj kulturi, bilo da sadrzi samo pitanja iz npr. hemije. Jer ni jedan od ta tri onda nije test opste informisanosti, nego test znanja iz te specificne oblasti.
Dakle, kada su TOI u pitanju nema zabranjenih i nelegitimnih pojedinacnih pitanja, ali moze biti testova koji su lose izbalansirani u pogledu zastupljenosti razlicitih sadrzaja. To su razlicite stvari.