"Pretpostavljam da vi očekujete od mene istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti"
Dakle... Te 2004. godine, jedva da je prošlo godinu dana od ubistva premijera Srbije, otišao sam na školovanje u Ameriku. U jednom od prethodnih postova (Stipendija, SAD i terorizam) opisao sam ukratko kako je izgledala ta moja putešestvija. No, pismo koje je Dobrica Ćosić uputio organizaciji srpskih studenata u inostranstvu (na njihovu inicijativu da im se obrati) podsetilo me je na moja razmišljanja tih godina, kada sam kao svež punoletnik odlučio da, sa ravno osamnaest godina, odem preko bare.
Tada, kao i danas, na taj odlazak sam gledao kao na jednu veliku šansu koja će mi omogućiti spoznaju i način funkcionisanja jednog novog i drugačijeg sistema. Sistema vrednosti koji tamo traje, a koji je kod nas tek počinjao da puzi. Pružila se, dakle, ta mogućnost da se upozna sistem školstva, zatim, kako funkcionišu međuljudski/međurasni odnosi u zemlji koja je uspela (koliko-toliko) uspešno da se izbori sa svojom istorijom, pa sve do niza drugih kulturoloških različitosti koje su evidentne i među gradovima iste države, a kamoli dva kontinenta. Dakle, pružila se jedna prilika koju ne odbijaju ni Amerikanci kada im se ponudi da studiraju u Evropi. Ne treba pri tom zaboraviti da je Jugoslavija bombardovana jedva pet godina pre mog odlaska. Zašto? Zato što pet godina ne može promeniti, a kamoli izbrisati, sliku o nama kojoj smo dobrano sami doprineli a koja se i dan danas nešto preterano nije promenila. Dilema – otići ili ne u zemlju koja je učestvovala u bombardovanju moje zemlje, otklonjena je istim onim razlogom zbog kojeg stotine hiljada Srba nije napustilo te iste Zapadne zemlje, vrativši se u svoju maticu. A to je interes. Nisam video nikakvu potvrdu svog patriotizma ostankom u Srbiji u kojoj ubijaju premijera, dok ja svejedno ne mogu da doprinesem (sem da se učlanim u omladinu neke stranke i.... i šta onda?), niti neko potiranje tog rodoljublja mojim odlaskom.
Sa osamnaest godina, budući da je stipendija bila vezana za sport, moj cilj bio je baviti se sportom na jednom višem nivou nego što je to bilo moguće ovde u Srbiji. Sve u svemu želja i interes za novim i drugačijim, da ne kažem boljim.
Vratimo se sada na pismo Dobrice Ćosića. Manje-više njegovo pismo predstavlja istorijski siže od Titove Jugoslavije preko raspada iste pa sve na ovamo, uzroci i posledice, njegovo viđenje svega toga i uopšten savet i uputstvo mladim studetima kako sve to rešiti – borbom. Simptomatično je da je „Srbija brzo siromašila, primitizovala se, nezaustavivo padala u ponor biološkog, ekonomskog, kulturnog i moralnog propadanja“ tak nakon oktobarskih promena. Da ne prepričavam taj tekst, jer svi znaju kako su živeli i kroz šta su prošli, prvenstveno bih pažnju posvetio zaključku teksta:
„Organizujte se u bratstvo istine za širenje istorijske istine o svom narodu koga je demonizovao i ozločinio neprijatelj. To je uslov našeg časnog opstajanja. To je vaša životna misija, ljudska, intelektualna, patriotska. Hleb i istina isto su nama danas.“
Pored prizvuka, u ovom pasusu, da nestajemo kao narod, da smo demonizovani i ozločinjeni od strane zloglasnog neprijatelja, postavljam pitanje gospodinu Ćosiću – da li on zna da je organizacija koja ga je zamolila da im se obrati nastala 1997. godine od strane studenata iz Amerike (severne naravno) i Evrope? Dakle, svi oni dolaze tj. školuju se u zemaljama ozloglašenog neprijatelja koji nam dovodi u pitanje opstanak, ali ih ipak, eto, tamo nešto zadržava. Zadržava ih nešto snažno, a oni sami (studentska organizacija) kažu da to nisu pare već “ljubav prema profesiji, radi usavršavanja i lične afirmacije”. Upakujte vi to kako smatrate da je najbolje, ali ja to vidim kao interes i meni je to sasvim u redu. Ono što nije u redu je poslednji pasus u tekstu:
„Sto pametnih i hrabrih, obrazovanih i poštenih Srba, ako se organizuju i žrtvuju za opšte dobro, mogu da preporode i spasu Srbiju.
Vratite se u otadžbinu da se borite za preporod i spas Srbije!“
Znajući ne samo trenutno stanje u zemlji, nego i ono pređašnje, što je prethodilo ovom rasulu, a što neminovno dolazi u još jednom nastavku (usled mediokriteta koji nastavljaju da nas „vode“) jednostavno nije fer pozivati ljude na povratak, koji pri tom mogu da se ostvare u inostranstvu i postignu svoj pun potencijal. Koji bi povratkom u maticu bio ugušen. Nije fer ni prema mladima u zemlji jer ovde postoji ne 100 već sto hiljada mladih koji organizovani ili ne ne mogu da se ostvare u svom punom potencijalu usled sistema koji ih guši, omalovažava i koči na svaki mogući način. Znači sistem i to „burazersko“ državno uređenje je to koje decenijama u nazad tera svoju decu iz kuće. Pozivati ih da se vrate u takav sistem, koji ni „sto pametnih i hrabrih, obrazovanih i poštenih Srba, ako se organizuju i žrtvuju za opšte dobro“ ne mogu da promene jednostavno nije fer, najblaže rečeno. Klika, uhlebljena i uvaljena u fotelje, to jednostavno neće dozvoliti. Jer kao što kaže ona – Srbiji nisu potrebni živi ljudi, već mrtvi heroji, nešto slično vlada i danas – Srbiji nisu potrebni školovani, već poslušni i partijski opredeljeni.
Dva su osnovna pokazatelja uspešnosti/razvijenosti jednog društva: kako se ophodimo prema nemoćnima, najugroženijima, bolesnima, „nevidljivim ljudima“ i svima ostalima iza margine; a drugi je pokazatelj koliko ulažemo u kulturu. Uveren sam da velika većina i ne zna kako se sistem ophodi prema ugroženima, zato se i s razlogom nazivaju „nevidljivi“, ali je dobro poznato da je za kulturu za 2013. godinu odvojeno 0.62% ukupnog budžeta Srbije. I pitam se ja sada – gde je taj uticaj SANU, za koji se priča da vedri i oblači, koji večito poteže pitanje svakog pa i kulturnog identiteta i opstankada srpskog naroda, da ga iskoristi ne bi li taj budžet bio celih 1%? Možda i više – 1.62%. Zašto da ne? Crnogorci, kojima se toliko rugate, osporavate nacionalnost itd. odvojili su preko 4% (četiri) za kulturu.
Da, srpsko društvo mora da bude „prosvećeno, kulturno, stvaralačko“ i to nikada neće biti sa 0.62%.
Setio sam se jednog „pucnja u sopstveno koleno“ na koje me je podsetilo to – studenti Zapada okrenite se protiv (zapadnog) neprijatelja (koji vas je primio) u cilju širenja istine koja glasi – nismo mi baš toliko loši k’o što se priča, malo je to manje.
Naime, ode jedan čovek sa porodicom na severnoamerički kontinent s kraja osamdesetih godina jer je uvideo da se ovde sprema zlo. Tamo se uklopio, živi i radi po njihovom sistemu – zarađuje, školuje decu, putuje... naposletku, nakon decenija rada po pravilima zapada, zaradi i solidnu penziju. Onda dođu izbori u Srbiji 2008. godine i lome se koplja koja će opcija pobediti – Western or Eastern, što bi rekli. Čekaju se rezultati, broje se glasovi, tesno je, a mi pričamo preko skajpa i ja mu referišem. Po objavljivanju rezultata i Tadićeve pobede spuca me čovek rečenicom, k’o da sam šamar dobio – to su sve izdajnici, sve to zapad plaća. Iz toga proizilazi da su pravi ljudi, patriote i borci za Srbiju i srpstvo (i sve što ide u tom paketu demagoških mantri) izgubili. Samo zaboravlja da je on čekirao avionsku kartu baš zbog tih i takvih boraca za srpsku stvar. Da je pola svog života proveo u društvenom uređenju kojem ne teže, ili bar tada nisu težile, te opcije zbog kojih je on otišao, a koje su trebale da pobede na tim izborima.
Još jedna stvar. Ako su ti studenti, koji pozivaju Ćosića da im pokaže pute, drugo koleno ljudi koji su otišli poodavno na zapad, pa su oni tamo odrasli, pa postali veći Srbi od Srba (što se često dešava, zatruju ih one četničke organizacije), pa ih vuče rodna gruda i žele da vrate nekako otadžbini, postavlja se pitanje – kako će delovati protiv neprijatelja koji im blati zamlju i zatire narod?