Posle prva dva nastavka, moram da napomenem da ja ovde ne iznosim svoje stavove, već pokušavam da isprovociram diskusiju o iznetom.
Naravno da imam želju da upoznam ljude sa ovom materijom, malko gurnutom u zapećak. Ali imam i želju da ukažem na fenomenalne načine sporenja zvaničnih stavova crkve, koji ni danas ne bi bili manjkavi.
Pa zato, idemo dalje.
U vreme emanacije božanskog i njegovog uređenja poretka materijalnog, smatrali su gnostici, prvorođeni božanski sin, Satana, pobunio se protiv sopstvenog oca. U pitanju nije bila borba za ovladavenjem svetom, nego borba za podelu vlasti nad sveukupnim poretkom, božanskim i materijalnim. Satanu su sledili kasnije roženi božanski sinovi i sama Satanina deca, anđeli, dok je drugorođeni božanski sin, stao na stranu oca. U velikoj borbi koja se vodila u prostorima kosmosa, Satana i njegovi sledbenici su delimično nadvladani. Ne potpuno, jer je došlo do podele vlasti i podele uticaja u skladu sa nekada postojeće dve prvobitne egzistencije. Bog je postao gospodar božanskog sveta u kome je prebivao sa svojim sledbenicima, gradeći vlast i njenu hijerarhiju po sopstvenoj volji, a Satana je sa svojim sledbenicima, anđelima koji su pali, postao gospodar materijalnog poretka stvarnosti, sa prestolnim odredištem na kugli zemaljskoj. U poretku koji mu je pripao Satana je, takođe po svojoj volji, uspostavio poredak vlasti i hijerarhiju koji su mu odgovarali, a koji su delom bili suprotstavljeni onom što je Bog u svom svetu stvarao.
Kao prvorođeni božanski sin Satana je imao božansku egzistenciju, pa su gnostici zaključivali da je borba Boga protiv Satane u stvari bila borba božanskog principa samog sa sobom. Iz toga su izvlačili zaključak: ili je u pitanju dvojstvo božanskog principa, dobro i zlo ili je, pak, reč o nesavršenosti božanskog kao takvog. Iz toga je sledilo – ukoliko je božansko nesavršeno, onda savršenstvo može da postoji samo u spekulaciji, tj. Filozofiji, nikako u teologiji koja je obična politička praksa hrišćana. Ako je božanski pristup nesavršen, onda je on samo po sebi dvojan, što znači da Bog nije jedno i apsolutno, prema tome ni istina sama po sebi. Kako nije istina sama po sebi, to znači da postoje najmanje dve istine – božanska, božanskog sina, čoveka i druge. U tom svetu različitih istina čovek slobodno može da određuje kojoj će da se prikloni i koju će da ispoveda; princip pokretač koji ostaje u ljudskom biću je onaj od božanskog dat, a koji je čoveku pripao preko prvorođenog božanskog sina, Satane. U skladu sa ovakvim učenjem gnostici, slovenski bogumili i patareni, katareni i albižani, nisu priznavali sveto trojstvo (Duh, Otac i Sin) i smatrali su da je to samo jedna od teoloških spekulacija zvanične politike hrišćanske crkve. Po njima Duh nije mogao da bude lik božanske prirode, jer svaki deo živog poretka stvarnosti poseduje sopstveno duhovno odličje i duše se sele nakon smrti čovekovog materijalnog obličja u druga živa novorođena bića. Bog ne može da bude ni Otac, jer je u svojoj preegzistenciji postojao kao samostalni princip, a poredak materijalnog sveta i živa bića u njemu su u vlasti i nasleđu božanskog sina Satane, koji poseduje svoj nezavisni pokretački princip, onaj koji vlada u materijalnom. Bog ne može da bude ni sopstveni sin, jer on sopstvenu emanaciju nalazi u samom sebi i poretku koji je za sebe izgradio. Jedino u tom poretku on jeste stvaran, ali je, pošto je od čistog duha, neplodan i nereproduktivan.
Gnostici preko ovog učenja u potpunosti obaraju povest o Isusu Hristu i njegovom uzašću i otelovljenju. U čitavom nizu teoloških polemika, gnostici zvaničnoj hrišćanskoj crkvi i njenim teolozima postavljaju čitav niz pitanja na koja ovi zvanično hrišćanstvo nema valjan odgovor. Ako je Hrist božanski sin, kako to netelesno i jedno može da se emanira u ljudsko telo koje je materijalnog sklopa, kada se u biblijskim knjigama kaže da je Bog prvo stvorenje, praoca svih ljudi, načinio od zemlje? Božansko se emaniralo kao svetlost u materijalni poredak stvarnosti, a to je značilo preuređenje poretka, a ne – stvaranje u njemu. Gnostička logika je bila gvozdena: Neka je Hristos i sin božji, ali kakav je otac koji dozvoljava da se njegovo dete raspne, muči i umre, kako bi dokazao da on kao tvorac postoji? To nije u ljudskoj prirodi, a kako onda takav princip dokazivanja sebe, kroz smrt sopstvenog potomka, može opravdati božansko kao princip jednog i dobrog, i to apsolutnog? Ako takva žrtva nije u ljudskoj prirodi, a jeste sadržana u prirodi božanskog bića, onda to može da znači samo dve stvari: ili da čovek nije potekao od Boga, ili da je Bog nesavršenog bića, samim tim i dela. Božansko je znači dvostruko – dobro i zlo, neprekidna borba između ova dva principa u kojoj katkad pobeđuje jedno, a katkad drugo. Raspeće i žrtvovanje Hrista, po gnosticima, primer je božanskog principa zla koji je u stanju da sve uništi, samo da bi sebe dokazao kao VOLJU. Ukoliko je božansko VOLJA, onda ono traži pokoravanje svega što postoji, a kako to nije moguće, onda je potpuno opravdana pobuna prvorođenog mu sina, Satane, i njegovo izdvajanje u sopstveni svet. Na ovaj način i sam pojam Boga i božanskog se dovodi u pitanje – samim tim i egzistencija zvaničnog hrišćanstva kao vlasti, politike i ideologije.
-nastaviće se-