Vojo Stanić, bez naslova
Posmatrajući ih kako se, udobno zavaljeni na terasi lokalnog kafića uz morsku obalu, bezočno podaju sunčevim zracima, kao da će ih oni iscjeliti od svih zemaljskih muka na koje pokušavaju da zaborave dok su na ljetovanju, pada mi na pamet da ljudi možda ne vode porijeklo od majmunolikih predaka, već posebnog reda praistorijskih guštera. Nekakvih čovjekolikih iguanoida. Naravno, sve to pod pretpostavkom da se evoulucija uopšte i odvija na taj način - adaptacija na životne uslove, spontane mutacije i prirodna selekcija, što sve zajedno dovodi do razvitka vrsta od nižih ka složenijim, od neorganske materije pa do ljudskog roda kao perjanice čitavog procesa.
A šta ako sutra roboti preuzmu dominaciju na Zemlji, a ljudi im budu služili samo kao podloga za uzgajanje nožnih gljivica, neophodnih za sintezu specijalnih vještačkih materijala za kućišta njihovih optičkih senzora. Ne bi li to značilo da je neživa tvar napredniji evolucioni oblik od žive materije?
I da li bi to podrazumjevalo i da je, negdje tamo gore, na mitološko-metaforičkom nivou, metalni bog (nalik na Goldrejka, Mazinga Zetu ili nekog od onih robota-transformersa) svrgnuo sa trona našeg pravdoljubivog bradonju. Da li je napredak uopšte svojstven zbivajućoj zbilji? A i ako jeste, kako je orijentisan smjer koji ga definiše? S lijeva na dolje? Straga u stranu? U odnosu na šta?
Moguće je i da se istinski napredak ogleda samo u uvećanju ukupnog broja identičnih tokova koje svijet ciklično prolazi, a jedini kome je takav mehanizam dešavanja ikad išta značio, bio je Veliki Hroničar, koji je od svih zaboravljen, već odavno umro u svojoj trošnoj stratosferskoj opsevatoriji od posljedica zapaljenja pluća prouzrokovanog konstantnom promajom koja gore vlada, ostavivši tako zadnja dvadeset i tri ciklusa nepribilježenim.
To me podsjeti da za svaki slučaj odmah zapišem ove dokone misli u svoj notes, možda ih kasnije iskoristim za neku priču... čekaj malo, pa ovo je kasnije...ha, deja vu.
Nakon što sam završio sa zapisivanjem, odložio sam notes, naručio još jednu kafu i prepustio se blagoopijajućem dejstvu mora, sunca i plavog preobilja. No, mozak, čudna sprava, nikako da počine malo. Jednostavno, naučio tupan da od svega što mu padne na pamet pravi kojekakva pitanja.
I ajd' sad - zašto jedna tako posve prirodna pojava, kao što je tipičan primorski pejzaž pod sjajem junskog sunca izaziva u nama svu ovu gomilu ugodnih utisaka? Ako smo mi dio prirode, onda bi i sve prirodno trebalo da nam je prirodno. I zar ljepota ne dolazi iznutra i izvire iz oka posmatrača? Zar apsurdnost ove situacije ne upućuje na poremećenost našeg odnosa sa samom prirodom? Ili je, naprotiv, upravo to ono što nas najdirektnije povezuje sa našim praistorijskim pretkom (ma koje vrste on bio) koji je u dragocjenim trenucima odmora jednako uživao u sličnom mizanscenu - matična zvijezda ukotvljena usred fenomena kojeg stvara disperzija njene svijetlosti u gornjim slojevima atmosfere od čega ova ogromna količina slane vode poprima tako intezivnu nijansu plavog u savršenom skladu sa tamnozelenim krznom brdovitih obala.
U svakom slučaju, malo je stvari o kojima ljudi imaju tako nepodijeljeno mišljenje kao što je magija ovakvog jednog prizora.
Kao da su svi ostali estetski modeli, kultura i umjetnost, proistekli iz pokušaja da se taj efekat vještački postigne. A što je ponajbolje, on je skroz džabe, izuzevši cijenu velike kafe s mlijekom.
Promatrajući tako tu jedinstvenu divotu, pogled mi se zaustavio na brdu s druge strane zaliva, odnosno na scenu koju sam upravo zamislio da se tamo dešava: kako iza brda, kao iza pozorišne kulise, proviri glava gigantskog kunića, prečnika od jedno pola kilometra. Samo tako, na par sekundi, malo da onjuši ovu našu stvarnost, protrlja pred nama svoju džinovsku njuškicu, a onda nestane iza, ostavljajući sve nas u kafiću i šire u totalnoj nevjerici. Kako bi to samo čudo bilo. Čisto, autentično čudo, a opet bez ikakvih implikacija na sam tok stvari, bez ikakvog upliva ljudskih ruku, bez religioznih refleksija. Jednostavno - čudo radi čuda.
Osvrnuh se oko sebe, promatrajući ljude po terasi i pitajući se kako bi odreagovali na takvu jednu situaciju. Ne moje veliko iznenađenje, odgovor kao da me je već čekao.
Ili imam neotkrivenu medijumsku sposobnost ili moć jakog sugestivnog djelovanja, pošto su su svi na terasi izgledali kao da su upravo proživjeli ovu moju zamišljenu scenu. Blijeda lica, razgoračene oči ispod podignutih naočara za sunce, ukočena plava usta, otvorena kao da će ispljunuti ping-pong lopticu, i svi do jednog, zblanuto zabuljeni u nešto iza mojih leđa. Munjevito sam se okrenuo, ali jedino što sam uspio da spazim bio je ostatak nekakve treperave sjenke koja je upravo zamakla niz šetalište. Ponovo se okrenuh pud šokiranih gostiju, koji su nijemo gledali jedni u druge, slegali ramenima i prinosili prste na otvorena usta.
- Šta je to bilo? - upitah konobara, kojem su slijepočnice pulsirale od adrenalina.
- Ubij me, ako znam. Valjda zmajevi ... ako vanzemaljci ne postoje - rastreseno odgovori konobar, saginjući se da pokupi poispadale mu čaše.
Zmajevi, vanzemaljci?! U po bijela dana!?
Kako to da mi prava čuda uvijek promiču ispred nosa dok ja uokolo fantaziram o koječemu?
Možda zato što je upravo odsustvo moje pažnje preduslov za pojavu neobjašnjivih fenomena. Il' zato što se sve te kvazi natprirodne pojave plaše nepomutljive oštrine mog uma, koji ih skenira poput X zraka i razobličuje njihovu opsjenarsku suštinu kao što dnevna svjetlost razgrće noćne sjenke.
A prije svega, da li uopšte ima osnova nazivati neke pojave natprirodnim samo zato što im ne pronalazimo objašnjenje? Zašto bi priroda uopšte bila ograničena našim znanjem? I šta uopšte zna taj konobar, šta su to zmajevi, šta vanzemaljci, a šta duhovi ? Kao da i na drugim planetama nema života nakon smrti...