Autor: Rodolјub Šabić
Mediji se ovih dana opet mnogo bave slučajem "nestalih beba". Aktuelna je vest o formiranju neke komisije koja bi trebala da se bavi tim "slučajem", što me neminovno, podsetilo na slične "vesti" kojima su se mnogi mediji bavili pre otprilike 4 i po godine.
I tada su prenosili vest da će u Narodnoj skupštini Republike Srbije biti formirana radna grupa sa zadatkom da pripremi zakon koji treba da stvori pretpostavke za rešavanje brojnih otvorenih pitanja u vezi sa problemom „nestalih beba“. Predsednica Skupštine je, najavlјujući formiranje te radne grupe, iznela da je neposredan povod za to bilo ukazivanje Poverenika za informacije na opravdano nezadovolјstvo značajnog broja roditelјa. Iako sam tu, korektnu, opasku predsednice Skupštine doživeo kao satisfakciju za nastojanje da pomognem grupi lјudi pogođenih nesretnim slučajem, ona me i podsetila na nešto što je verovatno najružnija stvar u poslu kojim se bavim – na česte „susrete“ sa primerima neshvatlјive lјudske bezobzirnosti. Sticaj okolnosti je hteo da me, na to podseti jedna tada aktuelna (reč je o 2010.) "priča" iz moje prakse koja je i tematski i vremenski koincidirala sa "formiranjem radne grupe" za "rešavanje slučaja nestalih beba".
Ta, po mnogo čemu neobična priča, započela je davno, pre više godina, kad je NN upućena na izdržavanje zatvorske kazne u jednu zatvorsku ustanovu u unutrašnjosti. Na izdržavanju kazne ostala je u drugom stanju, a i vreme za porođaj je dočekala u zatvoru. Za tu priliku prebačena je iz zatvora u lokalnu bolnicu, u porodilište, gde je rodila sina. Nažalost, sreću su odmah pomutile vesti da zdravlјe deteta nije dobro, a potom i da je veoma loše. Rečeno joj je da će zbog toga dete morati da bude prebačeno u Beograd. Ona ga „naravno“ nije mogla pratiti i vraćena je u zatvor. Uskoro je dobila vest da je dete umrlo.
Kasnije, po izlasku iz zatovra, je na različite načine pokušavala da dođe do informacija o detetu. Bezuspešno je obijala pragove lokalne bolnice, opštine, matične službe, ko zna koga sve. Konačno je došla na ideju, da informacije zatraži od Medicinskog fakulteta u Beogradu, odnosno od Instituta za patologiju u njegovom sastavu.
Podnela je uredan zahtev, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Izostao je bilo kakav odgovor, njen zahtev je ignorisan. Po proteku roka od 15 dana podnela je žalbu Povereniku. On je u skladu sa zakonom žalbu dostavio fakultetu da se izjasni o navodima žalbe. Opet ćutanje. I kako je zahtev NN bio potpuno legitiman i sa stanovišta Zakona o slobodnom pristupu informacijama i sa stanovišta Zakona o zaštiti podataka o ličnosti usledilo je rešenje kojim je naloženo Medicinskom fakultetu, Institutu za patologiju u Beogradu da najdocnije u roku od 5 dana „obavesti NN da li poseduje zapisnik o obdukciji i obdukcioni nalaz kao i dokumente iz kojih se može saznati ko je i kada, posle obdukcije, preuzeo leš njenog novorođenčeta..., te da joj ukoliko te dokumente poseduje dostavi kopije istih.“
O čemu se zapravo radi? Sa formalnog stanovišta to je očigledno, nesporno. Fakultet krši zakon, a njegovo (ne)postupanje je zakonom utvrđen kažnjiv prekršaj. Ali, kako stvari stoje sa suštinskog stanovišta? O čemu se, u tom kontekstu, radi? O prikrivanju krađe deteta? Ili „samo“ o tome da su, usled "reda" u našim arhivama, dokumenta uništena ili zagublјena. I ako, prihvatimo kao verovatniju ovu drugu pretpostavku, neka nezaobilazna pitanja zahtevaju odgovore. Kako je moguće da za svo vreme niko od odgovornih na Medicinskom fakultetu ne nađe za shodno da napiše bar jednu jedinu rečenicu: „Žao nam je, ali nemamo dokumenta koja tražite.“ Da li za to uopšte postoji prihvatlјivo objašnjenje? Kako je moguće ne razumeti da se ovakvim (ne)postupanjem postojeće sumnje nezavisno od toga da li su ili ne zaista osnovane, neodgovorno pothranjuju?
Neminovne su asocijacije na nedostatak obzira za tuđi gubitak, bol i patnju, ravnodušnost, odsustvo empatije, hladni, prezrivi, bezosećajni i netaktični odnos prema lјudima. Gorku dozu ironije ovom slučaju dodaje činjenica da bi ove pobrojane fenomene, sasvim izvesno, baš lјudi sa Medicinskog fakulteta, posebno oni kojima je psihologija specijalnost ocenili, (to stoji u mnogim medicinskim udžbenicima) kao zabrinjavajuće sa stanovišta psihopatije.
Nezavisno od (ne)umesnog izjednačavanja fenomena psihološke i socijalne prirode, u ovom i generalno svim slučajevima "nestalih beba" nameće se pitanje - kako oceniti prisustvo ovih fenomena u „komunikaciji“ javnih institucija sa građanima? Kao „prirodan deo ambijenta“, nešto što se može tolerisati? Ili, kao nešto što, bezuslovno, što pre, moramo potpuno potisnuti iz odnosa javnih institucija prema građanima.
Ne bi trebalo da je teško naći pravi odgovor. Ali, nažalost, očito, teško je.