Pustila sam malopre pesmu nedavno preminule dame i beograđanke Lole Novaković Moj Beograd i, šetajući kroz stan, dolazila do ukućana i puštala im na uvce. Pomalo se pričalo o starim singl pločama i jednoj slici Terazija noću sa dugom ekspozicijom.
Za mene, Beograd je i dalje nekako naš, dokle god možemo da spomenemo ljude koji hodaju određenim delom grada ili sjajan kolač u nekoj staroj poslastičarnici. Dokle god postoji drvo na istom mestu ili bar sećanje da je bilo tu.
Sećanja se prepliću sa sadašnjošću kao igra senki. Mus u Zlati blizu Slavije stoji nepromenjen i ukusan godinama. "Jel' vidiš ovo drvo? E na njega smo se jednom popeli nas nekoliko. Do pola." Ulaz u kojem je u prizemlju šio odela po meri predratni gospodin Vukajlović. Nema ga odavno, ni krojačkog metra, ali ulaz je i dalje tu, kao i priča.
Nekada su u Beogradu, pre nego što smo postali previše bahati a interfoni postavljeni kao štit za viteze, postojali tajni prolazi kroz dvorišta. Uđeš na jednu kapiju, izadješ na drugu, u drugoj ulici! Pamtim jedan iz detinjstva mog tate koji je onda otkrivenom putanjom postao i deo mog oduševljenja. Otkriću vam da se nalazi blizu Beograđanke ali sada verovatno okovan sa svih strana. Promenila su se vremena.
Uvek mi je bilo pomalo smešno kad je moj pokojni deda (tatin otac) u duetu sa mamom
govorio o Novom Beogradu onako pomalo sa visine, nazivajući ga... močvarom. E cvrc! Zato je Novi Beograd imao klizanje po barama zimi, kao i ostatke austrijske pruge, i pesak sa dinama. I tako svaki deo Beograda, ima poneku lepotu, tajno mesto, stazu, drvo, građevinu.
Eto, to je par crtica o gradu koji je uvek putovao sa mnom, gde god sam otišla. Belim, imenom svojim, drag toliko... da mi dođe da ga zagrlim.