Nekada davno, u jednoj neobično lepoj ali mračnoj šumi živela su tri praseta, trojica braće, u miru i slozi sa ostalim njenim stanovnicima. Vuk im je jedne nesrećne 1888. godine porušio kuću, ali ih od tada nije dirao. Naravno, tu i tamo bi im priredio smicalice i začkoljice, ali mu je pažnja bila usmerena na neke dalje, drevne šume čije se reke po tigrovima zovu.
Najstarije prase bilo je obrazovano, uglađeno, uff, znalo je ovo prase kao njihov uglađen deda da stavi kravatu, da se umije, štrcne miris od najskupljeg šumskog cveta, i doteran iziđe međ´ svet i satima pripoveda o najlepšim bajkama sveta. Pa i kad su ga stanovnici šume izglasali za šumara, krenuo je odmah da gradi velelepnu kuću na stubovima, međutim ubrzo je uvideo je da mu nedostaje znanje i iskustvo (a i što bi kad je već imao 2 kolibice na jezeru), pa se vrlo brzo latio drugog posla. Krenuo je tako, tu i tamo da prodaje delove šume nekim sumnjivim lijama, sa kojima bi podelio ceo kolut sira, dok su vrapci i vrane veselo kupili mrvice. Ali avaj, stanovnici šume nisu glupi osim jednog krda Srna koje ubeđuje sve ostale da najbolje njihove drugarice Srne ne valjaju, pa se kaju posle i plaču kad ih lovačka puška smakne ili kad se presele u drugo krdo.
I tako, stanovnici šume, pametni, okretni i sposobni odvajkada uvideše da ovo najstarije prase ne valja, da im šumu rasprodaje, pa izabraše njegovog mlađeg brata za šumara. E sad, to prase, taj nije znao toliko dobro da pripoveda, koliko se o njemu pozamašna antologija bajki napisala. To prase, išlo je u onu poznatu školu, gde ih je stari patak učio ozbiljnošću krutom, ali se nisu odmakli dalje od početka, kao ni svi ostali stanovnici, mlađi ali i oni stariji, koji su pohađali baš tu školu. Ali su ipak svi dobili svitak da mogu da grade kuće, jer im je srednji brat, glavni šumar tako to i dozvolio. Znači, stvari ne bi bile toliko loše po njega da stanovnici šume nisu saznali da je on skovao plan sa tajnom bandom rakuna da proda još više šumske zemlje, i da na onom jezercu sa kolibicama sagradi svetionik. Vrapci, zečevi i svi drugi su ga pitali:
-Ali zašto svetionik, kad smo u sred šume? Zar ne bi trebalo da se osiguramo od šumskog požara, da sagradimo naše kuće od kamena, da ih nijedan vetar više ne poljulja, da posejemo najlepše bašte na svetu, da imamo hrane za sve stanovnike šume, i da nam kuća bude toliko lepa i sređena da nam i Vuk počne zavideti!?
Ali srednji brat ih nije slušao i nastavio je po svom. Skoro sve šumske novine, koje su u torbi poštara zeca stizala do najudaljenijih krajeva šume, štampale su par glasova iz prirode ali najviše lavež psa Žuće. Nije bilo ptice na grani ili mrava na zemlji koji nije video sliku srednjeg praseta. Ali pošto su stanovnici ove neobično lepe šume izuzetno spretni i okretni, pošto su pametniji nego što to bilo ko veruje, pa čak i oni sami, oni su se ovog puta dobro zamislili. Kandidati za sledećeg šumara nisu loši osim ovog srednjeg praseta i nekoliko njegovih daljih rođaka s kojima se posvađao. Navodno.
Nismo spomenuli najmlađeg brata, doduše. Taj najmlađi brat je davno otišao iz ove neobično lepe šume. Živeo je u nepreglednim kanadskim i kalifornijskim šumamama. Sagradio je nekoliko kuća. Živeo je u šumama gde je sve funkcionisalo i gde su im stanovnici bili srećni i zadovoljni jer su mogli lepo da žive od svog napornog rada. Ipak, sva ta zlatna groznica i lepota džinovskih kalifornijskih sekvoja nije ga zaslepila niti sprečila da se vrati svojoj maloj, neobično lepoj šumi i karakterističnom govoru njenih stanovnika. Krenuo je od nule da gradi kuću. A ono krdo Srna mu stalno nešto zamera, kao da nisu ništa naučili kad su im najsposobnije Srne otišle, no eventualno, te Srne, po zamisli svevišnjeg stvoritelja Šume, i ne znaju drugo, no da kude, pa posle da žale i plaču.
Šumske novine skoro pa ne javljaju da se najbolji od braće kandidovao za šumara. Uzdržani najstariji brat skreće pogled, a onaj srednji je dao svojoj četi tvorova naredbu da opanjkavaju braću njegovu po šumskim novinama ne bi li se opet domogao vrhovne šumske Stolice. NajHrabriji će ih opet sve okupiti, veštak i majstor u poslu svom, i misterioznog jahača na belom konju, i ponosne čuvare veličanstvenih dveri u samom srcu šume, i sve stanovnike ove male ali neobično lepe šume koji žele da rade i sačuvaju dom svoj, i kojiima srce tuče pred rodnim pragom, da ih potomci za tačno 200 godina na nekom novom šumskom zasedanju spomenu i zahvale im se:
-Evo, ovde sam slobodan i gazda svoj.
*hvala čika Jovi Zmaju i B.Ćopiću na nepresušnom izvoru inspiracije