Nekoliko godina unazad, možda i celu deceniju, zapitala sam bila sebe retorički šta bih zaista radila na poslu koji sam tada tražila. Možda je neophodno objasniti, možda nije, da ga nisam tražila jako ozbiljno, bar u intimnim trenucima introspekcije, što je bilo razumljivo. Bila sam prinuđena da zamenim nezavisnost za njenu suprotnost, i mada je prisila bila ekonomski ozbiljna - a koja je ozbiljnost akutnija od nje - ja sam se u duhu borila do poslednjeg daha.
Dah nije bio poslednji, i nezavisnost ni blizu ideala. Deceniju kasnije mogu da izmerim sopstveni stav.
Ili poetiku očajne situacije.
Tada je to glasilo ovako:
What would I do in a job?
Lie and cheat in small ways
about minutes of my break
or the quality of what I am selling
listen to my colleagues with my ears shut
participate in the social life of the hive
and not do my share...
Nisam puno promašila. Sa izuzetkom prevare oko pauze. I uglavnom ne moram da prodajem ništa, što je veliko olakšanje, jer to što moja firma prodaje je najčešće loš proizvod brzog, inkompetentnog i neprofesionalno obavljenog ugovora. Usput je nestala iluzija o sopstvenoj toleranciji, putem kompletne ekstinkcije.
Poslednjih šest godina u korporaciji je otkrilo moj solidno spartanski karakter, i netrpeljivost prema svemu ostalom. Psihološka trauma stoji iza toga, što je dosta tipično. Naime, ja sam tako duboko nesrećna zbog izgubljene nezavisnosti, i praktičnog zatvora u kome boravim, a o društvu u zatvorskom krugu da ne počinjem, da ubijam sebe radom i zalaganjem. Kako vreme odmiče, sve više. Kako je klinka odrasla i ja pokušavam da odahnem, još više. Kako otkrivam probleme, svi posledice nebrige i inkompetencije, još mnogostruko više. Ispada da su sve nakaradnosti ljudskog ponašanja u korporacijama izgovor da se potrudim. Mom duhu, sa njegovim brojanjem daha i elegijama nad slobodom, nekontrolisano negativna reakcija na različite sumnjive rabote, promašaje i mane koje uočavam i za koje nisam uspevala ranije da nađem pravi izraz je neočekivano naletela na rešenje - postati workaholic. Kako problemi uvek dolaze u masi, ja sam se neočekivano našla u idealnoj situaciji. Ne izmiče mi halucinatorna dimenzija tako šupljeg objašnjenja, ali retko šta mi izmiče je jedna od kletvi mog postojanja. Jedini efekat na koji se može računati je da ću se ja potruditi još više.
Kompenzacije?
Ljudi me se boje, pokušavaju da mi zabiju nož u leđa, ili se drže po strani. Davno sam raščistila sa dopadljivošću, leđa su mršava, i držim se uljudnosti kao jedine slamke humanosti koju vredi gajiti. Zaista je neverovatno da ta osnova civilizacije nikako da uhvati trajnijeg korena među ljudima. Svi bi da budu voljeni, popularni, prihvaćeni... Please and thank you imaju puno više efekta. I manje koštaju.
Razmišljala sam pre nekoliko godina, ili deceniju, o priči iz domena fantastike u kojoj žene nakon rađanja i podizanja dece dobiju da vladaju svetom. (Svi mi imamo svoje slabosti). Naravno priča se dešavala na drugoj planeti. Na ovoj, ni žene ni muškarci ne postaju pametniji sa godinama i iskustvom. Oni bi trebali, ali ne dešava se. Infantilnost u kojoj smo ogrezli je nepremostiv hendikep. I tako, verujem, ovo što se meni dešava je pokušaj da vladam svetom. Ili bar prevaziđem hendikepe koji su mi zapali slučajem, lošim izborima, i nepovoljnim rasporedom ljudi oko mene. Da se svet opire je mala smetnja (izluđuje me). Da sam ja voljna, i željna, je najbolja stvar koja mi se desila unazad nekoliko godina, ili deceniju. Ne pamtim više energije, veću ambiciju, ili upornost. Da stojim ispred neprobojnog zida je možda klasična lekcija, ali dosta je bilo lekcija. Ništa u životu nije postalo bolje, mogu da posvedočim. Da je to okov, očekivati da stvari postanu bolje, nisam očekivala. Ali šta su drugo očekivanja. U ovakvom ubrzanju, nemam vremena za očekivanja. Osim toga liste su sve duže, ubrzanje veće, i prtljag sve lakši.
I will not go gently.
But light, and swift and fearless.