Narandžasto sunce njiše se na nebu kao odsečena glava, nežna svetlost rasplamsava se u klisurama oblaka, zastave sumraka lepršaju iznad naših glava.
Vlada mukla tišina i samo mesec, obuhvativši modrim rukama svoju okruglu, bezbrižnu glavu, luta pod prozorom.
Plavičasti putevi proticali su pored mene kao mlazevi mleka koje je šiknulo iz mnogih dojki.
Zemlja je bila mokra od aprilske vlage. U crnim jamama blistali su smaragdi. Zeleni izdanci prošivali su zemlju sitnim bodom. I zemlja je odisala kiselinom kao vojnikova žena u zoru.
O smrti, o srebroljupče, o pohlepni lopove, zašto se makar jedanput nisi sažalio na nas?
Pesma je žuborila kao potok koji presahnjuje. Čudovišni leševi ležali su na hiljadugodišnjim humkama.
Mladice, koje sui male više od tri stoleća, još pupe na Volinju prisnim trulim dahom starine.
Berestačko i sada jako zaudara, svi ljudi vonjaju na trulu haringu. Varošica smrdi u iščekivanju novog doba i mesto ljudi njome hodaju otrcane kreature pograničnih nedaća.
U tišini predvečerja trava se oko zamka plavila. Nad ribnjakom se pojavi mesec zelen kao gušter.
Nad Lešnjovom se uzdizalo blistavo nebo, nesnosno pusto kao uvek u trenucima opasnosti.
MAESTRO! Ovako je pisao grandiozni Isak Babelj u svojoj Crvenoj konjici! U sred rata, ubijanja, prolivanja krvi, klanja, spaljivanja ljudi i kuća, MAESTRO veze kao najfiniju špansku čipku svoje metafore.