Parrhesia je govorna figura antičke retorike, a govornik je koristi kad otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se one tiču pojedinca ili društva.
Parrhesia je dakle, bitan uslov i bitno obeležje demokratije. Ona je srž građanske hrabrosti i građanskoga angažovanja.
Označava tačnu podudarnost uverenja i istine i možemo je posmatrati kao bitan test moralnosti.
Parrhesia se može posmatrati i kao ideal, nešto što bi trebalo odlikovati najbolje, najpametnije, najmoralnije i najmudrije. Što više parrhesie to zdravije društvo.Parrhesia bi morala biti bitna odluka društvene elite, ako se želi progres. Bez parrhesie, nemačko društvo se nakon drugog svetskog rata ne bi oporavilo bez obzira na ogroman ljudski potencijal i energiju.
No ako pogledamo kroz istoriju civilizacije, naići ćemo, opet u skladu sa parrhesiom, na mnogobrojne opise čoveka kao bića daleko od nje. Paskal kaže da se «čovek rađa kao original a umire kao kopija»
Poljska književnica Wislawa Szymborska, dobitnica Nobelove nagrade za književnost ima jednu pesmu koja se zove «Život na licu mesta». U toj pesmi ona govori da je život na licu mesta predstava bez probe, telo bez mere, glava bez razmišljanja, spoticanje o nepoznato na svakome koraku, amaterski instikti, žalosne posledice naše brzopletosti, teško podnošljivi nametnuti tempo akcije, redosled nepovratnih reči i pokreta, jedno obilje improvizacija....
Čitajući tu pesmu, ja vrlo lako i kroz more detalja prepoznajem i vlastiti život. Prepoznajete verovatno i vi neke opise iz svoje sopstvenosti.
Opisujući naš svet, hrvatski sociolog religije i pobornik ekumenizma, Drago Pilsel kaže da on, svet, «nije siromašan u detaljima, a tako znamo biti dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda zato što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost.» Pilsel u tom smislu navodi da bez rizika susreta sa lepim i ružnim, bez želje za opravdanim zajedništvom u izazovima, ostajemo potomci hegemonije nad istinom.
Zašto se upuštam u ovo «mudrovanje» i nikako da pređem na suštinu stvari.
Skoro sam, na promociji jedne knjige, nakon dužeg vremena sreo dobrog poznanika, čoveka sa kojim sam znao sedeti i pričati na razne teme. Nismo nikada bili istomišljenici, ali smo uvek srdačno i tolerantno razgovarali. Nakon promocije otišli smo na pivo i razgovarali, a šta drugo. No, ovoga puta razgovor je bio prilično napet, a nakon trećeg piva se pretvorio u svađu, da bih ga ja prekinuo u trenutku kad je počeo upotrebljavati reči «izdaja».
- Zašto izdaja – pitao sam..- Šta se izdaje...
- Svi vi iz LDP-a ste izdajnici...i ako se ova država ikada oporavi vas treba zabraniti, kao što treba zabraniti NVO i sve one koji sramote Srbiju.
Toga trenutka je svaki razgovor izgubio smisao. Podigao sam se, otišao do šanka, platio piće i ostavio moga sagovornika.
Šta da kažem, osećao sam se loše, jer sam čuo reči iz usta čoveka koji nije imao ni jedan razlog za takvo ponašanje, osim nerazumevanja..a koje me je dovelo do besa. Čoveka koji je prema meni ranije pokazivao poštovanje, kao i ja prema njemu.
Kako da objasnim tu njegovu netrpeljivost, tu predrasudu, kako da mu oprostim...kako da mu drugi put otpozdravim ako me pozdravi ili čak kako da zajedno popijemo pivo. Kakav se to klik dogodio u njegovoj glavi, da nije umeo ni da sakrije mržnju...Može li golo nerazumevanje stvari razgoreti mržnju...ili to nije samo nerazumevanje..
Čega li se to boji moj sagovornik kad onako u panici preti?
I ponovo se setih Pilselove rečenice – «Neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju»...