Ја бих да подсетим на један текст од пре 25 година...
Семјуел П. Хантигтон:
"SUKOB CIVILIZACIJA
Samjuel Hantington
Globalno-politička situacija u svetu posle hladnoratovskog perioda suštinski se izmenila.
• Blokovsku podelu svijeta - bipolarni svet - zamenjuje civilizacijska podela sveta i multipolarni svijet. Pojavljuje se svetski poredak zasnovan na civilizaciji u kojem se države grupišu oko vodeće države(a) koja čini jezgro njihove civilizacije.
Civilizacije imaju političku strukturu po šemi:
a) najvažnija drzava - dominantna država u civilizaciji, npr. Rusija u pravoslavnom svetu;
b) države članice - koje su potpuno identifikovane sa svojom civilizacijom, npr. Italija u zapadnoevropskoj civilizaciji;
c) usamljene države - drzave kojima nedostaje kulturno zajedništvo sa drugim državama, npr. Japan, ako se japanska civilizacija posmatra kao posebna;
d) podeljene države - države u kojima velike grupe pripadaju različitim civilizacijama, npr BiH;
e) pocepane države - države koje imaju jednu predominantnu kulturu koja je smešta u jednu civilizaciju, ali njeno vođstvo želi da je premesti u drugu civilizaciju, npr. Turska.
U posthladnoratovskom svetu najvažnije razlike između ljudi i država nisu političke, ekonomske ili ideološke vec kulturne. Društva spojena ideologijom ali podeljena civilizacijom se raspadaju (SSSR, SFRJ) a društva razdvojena ideologijom ali spojena civilizacijom ponovo se ujedinjuju (Nemacka).
Naziru se najmanje četiri velike civilizacijske grupe:
1) Sinička ;
2) Hindu ;
3) Islamska ;
4) Zapadna.
A moguće im je pridodati:
5) Japansku;
6) Latinoamericku ;
7) Afričku.
U svetu koji se pojavljuje, niti jedna država, uključujući SAD niti civilizacija, neće imati globalnu dominaciju - globalna moć karakteristična za period hladnog rata je zastarela.
• Univerzalna opštesvetska civilizacija se ne pojavljuje.
Pretpostavka da kraj hladnog rata znači i kraj sukoba u globalnoj politici i pojavu jednog relativno harmoničnog sveta zasnovanog na vrednostima Zapadne civilizacije je pogrešna. Ovu pretpostavku izneo je Fukujama („Kraj istorije") smatrajući da se nalazimo na kraju istorije u smislu dovršavanja ideološke evolucije čovečanstva i trijumfa liberalne demokratije. Budućnost neće biti posvećena borbama oko ideja vec rešavanju svetskih ekonomskih i tehnoloških problema.
Civilizacijska paradigma odbacuje ideju univerzalne civilizacije i polazi od pretpostavke da se u posthladnoratovskom svetu narodi grupišu na kulturnoj i civilizacijskoj osnovi. Ideja univerzalne civilizacije služi samo da opravda Zapadnu kulturnu dominaciju. Oni koji ne pripadaju tom civilizacijskom krugu vide kao Zapadno sve ono što Zapad vidi kao univerzalno.
• Modernizacija je odvojena od pozapadnjačenja.
Širenje Zapada promovisalo je modernizaciju i pozapadnjačenje i Zapad je smatrao da ova dva fenomena nužno idu zajedno. Ekonomski i tehnološki razvoj zahteva radikalno preoblikovanje nezapadnih društava. Nezapadne kulture su inkompatibilne sa modernizacijom i moraju da budu ukinute da bi se društvo uspešno modernizovalo.
Međutim, u savremenom svetu nezapadna društva krenula su u pravcu pokušaja da se modernizacija kombinuje sa domaćom kulturom. Čuju se slogani tipa: „Japanski duh, Zapadna tehnika" ili „Kinesko učenje za fundamentalne principe, Zapadno učenje za praktičnu upotrebu." Suština je u tome da nezapadna društva prihvataju modernizaciju i žele da budu modernizovana, ali ne žele da budu pozapadnjačena.
„Modernizacija da - pozapadnjačenje ne." U praksi se pokazalo da modernizacija nezapadnih društava u svojim ranim fazama promoviše pozapadnjačenje, ali da u drugoj generaciji ima suprotan efekat i promoviše depozapadnjačenje, jer modernizacija povećava ekonomsku, vojnu i političku moc društva i ohrabruje njegove članove da imaju poverenja u svoju kulturu i postanu kulturno samouvereni.
Nekoliko vekova nezapadni narodi zavideli su Zapadnim društvima na ekonomskom prosperitetu, tehnološkoj sofisticiranosti, vojnoj moći i političkoj koheziji. Da bi postali bogati i moćni, oni su morali da postanu kao Zapad. Ipak, danas su ovakvi kemalistički stavovi iščezli. Svoj razvoj društva van Zapadnog civilizacijskog kruga pripisuju privrženosti vlastitoj kulturi, a ne uvozu zapadne kulture. Oni tvrde da su uspeli zato što su drugačiji od Zapada.
Azijati, na primer, veruju da je njihov ekonomski uspeh proizvod azijske, a u svojoj osnovi konfučijanske kulture. Nju karakteriše poredak, disciplina, porodica, kolektivizam, umerenost i, uopsteno, nadmoć države u odnosu na društvo i društva u odnosu na individuu. Ta kultura je po njihovom mišljenju superiorna u odnosu na dekadentnu evropsku kulturu samozadovoljstva, individualizma, inertnosti, nepoštovanja autoriteta i sklonosti da se zaboravi prošlost, ignoriše budućnost i usredsređena je na maksimalizovanje trenutnih dobitaka.
Na sličan način i „islamsko uskrsnuce" otelovljuje prihvatanje modernosti, ali i odbacivanje Zapadne kulture i ponovno predavanje islamu kao vodiču kroz zivot u modernom svetu.
- „paradoks demokratije": demokratski izbori u mnogim zemljama, posebno islamskog podrucja, dovode na vlast fundamentalisticki i ektremisticki nastrojene snage.
• Ravnoteza sila medju civilizacijama se menja u pravcu:
1) Opadanje moći Zapada.
Moc se sa, u dugom vremenskom periodu predominantnog, Zapada premešta na nezapadne civilizacije što se manifestuje u više nivoa:
- teritorija: na vrhuncu svoje teritorijalne ekspanzije 1920. godine, Zapad je direktno vladao nad skoro polovinom zemaljske kugle. Do 1993. ova teritorija se prepolovila i Zapad se vratio svom jezgru.
- stanovnistvo: Zapadnjaci su 1900. god. cinili oko 30% svetskog stanovništva, a Zapadne zemlje su vladale nad 48% tog stanovnistva. Godine 1993. Zapadne vlade su vladale samo Zapadnjacima, a oni su se sveli na oko 13% svetskog stanovništva sa daljom tendencijom opadanja.
Ravnoteza se promenila i kvalitativno jer nezapadni narodi postaju sve zdraviji, urbaniji i obrazovaniji. Istovremeno se otvara još jedan jaz. Prosečna starost Zapadnjaka stalno raste , dok nezapadna društva ostaju relativno mlada u odnosu na Zapad.
- Zapad je osvojio svet svojom tehnologijom, prvenstveno svojom sposobnošću u organizovanoj upotrebi sile. Međutim, tehnološka, naučna, industrijska i svaka druga moć se raspršila po svetu i nije više isključiva privilegija Zapada.
Godine 1950. Zapad je proizvodio oko 64% bruto svetskog proizvoda, 1980. godine oko 40% a procene govore da ce 2013. godine Zapad pokrivati samo 30% BP.
2) Širenje ekonomske, vojne i političke moći azijske civilizacije sa Kinom kao predominantnom regionalnom silom.
Saglasno većini procena, kineska ekonomija će u ranom periodu XXI veka postati najveća svetska ekonomija. Azija će do 2020. godine imati četiri od pet najvećih svetskih ekonomija i preko 40% svetskog proizvoda.
3) Demografsko eksplodiranje islamske civilizacije i "islamsko uskrsnuce".
Između 1965. i 1990. ukupan broj ljudi na zemlji narastao je sa 3,5 milijardi na 5,3 milijarde, sto je godisnja stopa rasta 1,85%. U muslimanskim zemljama stope rasta uvek su bile preko 2%, a često su dostizale preko 2,5% pa i 3%.
Na primer, u tom periodu se stanovnistvo Magreba povećalo sa 29,8 miliona na 59 miliona ljudi sa stopom rasta od 2,65%. Devedesetih godina stopa plodnosti žena u Ruskoj federaciji bila je 1,5 a u muslimanskim republikama bivseg SSSR oko 4,4. Uz to, u godinama koje dolaze, muslimansko stanovništvo će biti disproporcialno mlado, sa primetnom demografskom prevlašću onih starih između 15 i 25 godina. Mladi ljudi su radnici i vojnici, protagonisti promena i revolucija i upravo u tome leži značajan izvor sukobljavanja islama i Zapada.
• Zapadne univerzalističke pretenzije, pojačane kolapsom komunizma koji je na Zapadu pojačao gledište da je ideologija demokratskog liberalizma univerzalno valjana, dolaze u sukob sa drugim civilizacijama i sa realnošću. Posebno azijska drustva sve manje reaguju na zahteve SAD i sve su više u stanju da se odupru pritisku SAD i drugih Zapadnih zemalja. SAD su oćekivale da ih azijske vlade prihvate kao globalnog vođu i pristanu na primenu Zapadnih vrednosti, dok su Azijati sa druge strane očekivali da se sa njima postupa kao sa jednakima. Nesklad između napora Zapada, posebno SAD, da promoviše univerzalnu kulturu i njegovih sve slabijih sposobnosti da to i učini, glavno je obeležje globalne politike na početku XXI veka. Svet je danas azijatski, arapski i afrički isto onoliko koliko je i Zapadni.
U svetu koji se pojavljuje, zapadnjačka duboka uverenost u univerzalnost Zapadne kulture je pogrešna, nemoralna i opasna.
Ona je nemoralna pre svega zbog onoga do čega bi moglo doći ako Zapadna kultura postane jedina i dominantna u svetu u kojem živimo.
Kultura prati moć. Ako društva koja ne pripadaju Zapadnom civilizacijskom krugu budu opet oblikovana Zapadnom kulturom, to će se moći sprovesti samo kao rezultat delovanja Zapadne vojne moći. Imperijalizam je logički nužna posedica univerzalizma. Zapadni univerzalizam zato i jeste opasan za čitav svet zato što može, u svojoj težnji za kulturnom dominacijom, da dovede do velikog međucivilizacijskog vojnod sukoba u kojem se pobednik ne može nazreti, ako pobednika u tome uopšte i može da ima.
Razboriti pravac politike Zapada nije da zaustavi promenu moći, nego da i sam nauči da tu moć na globalnom planu deli, da to prihvati kao realnost, te da umeri svoje ambicije proistekle iz beskonačne pohlepe da bi sačuvao i svoju kulturu.
Zapad se razlikuje od drugih civilizacija po osobenom karakteru svojih vrednosti i institucija. Evropa je jedinstveni izvor ideja o individualnim slobodama, o političkoj demokratiji, o vladavini zakona, ljudskim pravima i kulturnoj slobodi. To su evropske, a ne azijatske, afričke ili ideje sa Bliskog i Srednjeg Istoka ideje. Njih ostali mogu da prihvataju ili ne prihvataju, ali svakako nisu originalni tvorci tih ideja koja jesu civilizacijska dostignuća za čitavo čovečanstvo.
Otuda glavna odgovornost zapadnih vođa nije u tome da pokušaju da preoblikuju druge civilizacije prema vlastitom modelu, što je uostalom i izvan njihovih moći koje su na silaznoj putanji, nego da sačuvaju, zaštite i obnove jedinstvene kvalitete Zapadne civilizacije. Zapadna civilizacija treba da reafirmiše svoj identitet kao poseban, ali ne i da ga nameće drugima po svaku cenu kao univerzalni model za sve civilizacije na ovoj planeti. U multicivilizacijskom svetu, jedini konstruktivni pristup je odustati od univerzalizma, prihvatiti raznolikosti i težiti sličnostima.
Ne zaboravimo, univerzalne osobine, poput recimo elementarnih moralnih normi, ipak se mogu pronaći u svim civilizacijama."
____________________________________________________________________________
Напомена: Овај текст (на жалост) није мој, већ сам га покупио негде на интернету. Аутор тог документа на нету није потписан, али не бих да се китим туђим перјем. Урадио сам само потребну лектуру и коректуру.
И користим ову прилику да се захвалим непознатом аутору.
Додатак:
1993.
2011.
2017.