Dobro veče, čuh pre neki dan.
Zastadoh na sekundu da osmotrim osobu koja mi se obraća. Bila je noć, ja sam šetala psa.
Dobro veče i ja odgovorim.
Nastavismo dalje, tiho, kroz maglu. Ona pored mene, prekrivena šalom, pod teretom. U daljini su se svetla promicala, parajući vazduh koji nas je pritisnuo.
"Da li znate kuda idete?"
"Ne", reče mi ona.
Ćutnja. Pas ponekad pronjuška, stane, ispusti neki zvuk.
Teška je ova magla, teška i bolna. Uvuče se neka hladnoća u kosti, ne možeš je izbaciti nikako.
Gledam je pored sebe, hoda, mada mi nije jasno kako, polako, ni ne vuče se, samo hoda.
"Da Vam pomognem?"
"Ne, nisi dovoljno jaka, težak je ovaj teret".
Nastavismo dalje. Ona pored mene, ja sa psom.
Dođosmo do raskrsnice.
"Ja idem ovuda", rekoh joj.
Pogledala me je. Tek tada joj videh oči ispod svih slojeva odeće. Behu tamne, a cakle se poput zvezda. Dade mi nešto da bacim.
"Nosi do kante, pa baci", reče mi. "Ja odavde idem sama".
"Dobro". Uzeh kesu, al šta ti je čovek, mora da proviri, sve ga interesuje, šta to bacam.
Kesa puna novina...
I bacih ih, i bi mi lakše. Pogledala sam za njom. Nestade u magli, onako kako je i došla. Tiha, nema. Pas se ispiškio, baš tu pored kante i njemu bi lakše.
"Ko si ti?", povikah.
"Zdrav razum, dete, zdrav razum", i prekri je magla.