Tacit je zapisao da je strašan požar buknuo u Rimu 18. juna 64.g, te da su od 14 gradskih okruga samo četiri ostala pošteđena. Rim je, veruje se, zapalio njegov ludi car Neron. Jedni tvrde da je u toj veličanstvenoj buktinji Neron tražio inspiraciju za svoju novu pesmu, drugi da je Neronu bila neophodna odgovarajuća koreografija da bi, prebirajući po strunama lire, što lepše odrecitovao stihove iz grčkog epa «Propast Troje», a treći su sigurni da je Neron potpalio Rim kako bi za požar optužio hrišćane i obesio apostola Petra. Međutim, ne treba zaboraviti da je Neron u početku svoje vladavine, pre potpaljivanja Rima, nastupao kao pevač, glumac i trkač na dvokolicama, da je uživao u svim do tada poznatim bahanalijama, da je otrovao svoga brata Britanika i rođenu majku, ubio Bura i prvu suprugu Oktaviju, svoju drugu suprugu Popeju Sabinu je pretukao na smrt, a nije bolje prošla ni treća mu žena Mesalina, koju je dao ubiti, kao i mnoge druge ugledne Rimljane. Neron je, naravno, vodio i skupe i kravave ratove na Istoku, ali od dosade izgleda pobeći nije mogao. I šta mu je drugo preostalo, nego da zapali Rim.
O požaru koji je uništio Aleksandrijsku biblioteku, najveću biblioteku antičkog vremena sa više od 700.000 knjiga, postoje čak tri verzije. Prema prvoj, slučajno je zapaljena kada je Gaj Julije Cezar, 48. godine p.n.e. osvajao Aleksandriju. "Kada je neprijatelj pokušao da preseče njegovu (Cezarovu) flotu, morao je da se brani uz pomoć vatre, koja se proširila sa dokova i uništila veliku biblioteku", pisao je Plutarh u biografiji Julija Cezara. Prema drugoj verziji Aleksandrijsku biblioteku su zapalili hrišćani. Naime, Car Teodosije I 391. godine naredio je uništavanje svih paganskih hramova. Tada hrišćani, s aleksandrijskim patrijarhom Teofilom na čelu, spaljuju Aleksandrijsku biblioteku. Treća verzija kaže da kada su muslimani osvojili Aleksandriju 642. godine zapovednik muslimanske vojske je upitao kalifa Omera šta da rade s bibliotekom, odnosno s knjigama. Kalif Omer je dao čuveni odgovor: „One ili su u suprotnosti sa Kuranom, što znači da su jeres, ili se slažu s njim, što znači da su suvišne." I Aleksandrijska biblioteka je buknula. Četvrtu verziju, doda bih, opisao je Umberto Eko u romanu Ime ruže. Iako je reč o fikciji, ona metaforično povezuje dve prethodne.
Za razliku od Nerona, Hitler 27.02.1933.g nije zapalio Der Reichstagsbrand iz dosade, već iz čisto političkih razloga. Paljenjem Reichstaga okriviio je komuniste, iste noći pohapsio 4.000 političkih protivnika i time obezbedio put ka stvaranju nacionalsocijalističke diktature. Zatim se nastavilo čišćenje nemačke književnosti vatrom. Nacistički studnti su po nemačkim univerzitetskim gradovima marširali s bakljama u rukama i na trgovima palili knjige velikana nemačke pisane reči.
U srednjem veku spaljivane su nevine žene na lomači, prethodno optužene da su veštice. U novije doba, 1969.g. samospalio se student Karlovog univerziteta iz Praga Jan Palah, iz protesta zbog invazije na Čehoslovačku.
Požari, oni slučajni, a i podmetnuti, bukte gotovo svakog leta na primorjima, a bogami u poslednje vreme i u Srbiji. Prvo je zapaljena kuća jednog novinara, a koliko juče izgorela je kuća jednog sindikalnog rukovodioca. U međuvremenu gorele su baklje po krovovoma, a zapaljene krpe bacane u ulaze zgrada.
Od svih tih požara jedan jedva vidljiv sa malo dima, i još manje vatre, privukao je veliku pažnju. Dogodio se juče ispred Doma Narodne skupštine: Profesorka srpskog jezika i knjževnosti, samohrana majka Ena Nedić, simbolično je spalila sve svoje diplome i licence, uz napomenu da se nada da time nikog nije previse uvredila. Svoje razloge detaljnije je obrazložila naknadno.
Iako je vatra od nekolicine zapaljenih diploma bila jedva vidljiva, kao što je red u svakom uređenom sistemu, vrlo brzo su se pojavili i vatrogasci.
......................
Gori, moja gospođice! je film Miloša Formana iz 1967. g.