Od juče je nešto počelo i u mojoj varoši. Koliko je spontano i neorganizovano i koliko je samo rezultat želje da se nešto promeni govori činjenica da se uveče skupi svega par stotina ljudi, mahom mladih. Ima okolo i nešto nas matoraca ali ta omladina vodi i pokušava da osmisli svaki naredni minut protesta.
Danas su probali da formulišu zahteve i u jednom su bili pametni - zahtevi moraju biti lokalni. Samo pojavljivanje na protestu je dovoljan izraz da i nas ovde muči sve ono što muči ostale u Srbiji i da nećemo to da prihvatimo. Ali da se red mora praviti pojedinačno, svako u svom dvorištu.
S obzirom da je lista zahteva ostala nedorečena i otvorena, i da je preporučeno da se komunikacija obavlja preko nove grupe na FB, ja sam za te potrebe prvi put otvorila nalog, da pokušam da pomognem koliko umem. Prvi komentar mi je bio da zahtevi moraju biti realni i takvi da se mogu ispuniti u vremenu dok je proteste moguče održati.
Možda im rušim iluzije, al tražiti smenu gradske vlasti na ulici, bez ideje ko bi ih i kako zamenio nije realno. Sugerisala sam im da se fokusiraju na jedan od komunalnih problema koji se može relativno brzo i lako rešiti, samo ako pritisak bude dovoljno jak. Nešto što ne zahteva ni organizaciju, ni ulaganja, ni vreme, samo odlučnu volju nadležnih .
Videćemo kako će to dalje ići ali...preneto na širu sliku, na one glavne proteste, pre svega u Beogradu,mislim da bi u ovoj situaciji mnogo značilo kad bi se ta energija na sličan način usmerila.
U onom mnoštvu je teško naći tačku preseka - makar jednu stvar oko koje bi se svi složili i podržali je. Možda bi to mogao biti zahtev za formiranje stvarno stručnog kriznog štaba. Tako nešto je više puta provejavalo.
Da se mene pita, pregovarala bih sa infektologom Radovanovićem, i ako je on saglasan, predložila da ga se ovlasti da on lično formira tim ljudi u čiju stručnost i dobre namere ne sumnja i da takav tim preuzme glavnu ulogu u borbi protiv ove pandemije. Svi ostali, uključujući vlast i medije, da u toj borbi budu službi njima, i da sprovode mere koje oni propišu.
To bi sigurno bio prvi ozbiljan korak u uspostavljanju institucija i realno potkresivanje krila ovima zbog kojih je onoliko ljudi na ulicama. Posle jednog takvog koraka svaki sledeći, koji vodi uspostavljanju pravih institucija, bio bi znatno lakši.
Da jednom shvatimo da oni koji drže pozicije moraju pre svega da rade ono za šta su plaćeni.
Ako to uspostavimo, imena onih na vlasti prestaju da budu važna, a oni da imaju obavezu da uz čašu meda gucnu i ono žuči što im sleduje.