Soba u prizemlju, na uglu. Zgrada sa kraja pedesetih. Trokrilni prozor, dobrim delom propo, duva kroz njega, pa se zimi dole stavi staro ćebe. Grejanje - mala TA peć.
Stan pripadao cimerkinoj babi koja je imala svoju veću sobu i svoju veću peć, al joj se nije bacalo u trošak, pa zime provodila kod rodbine (leta na moru, izdavala sobe, al nije to važno).
Osim te dve sobe, ostali deo stana nema mogućnost grejanja. Ne-ma. Ni kupatilo.
Kad se posle vikenda il još gore posle praznika vratiš, obično predveče sa torbama, u stanu je ladno kao na ulici.
Nismo imali ni neku grejalicu, bem li ga zašto, valjda se niko nije setio da nam kupi.
Onda uključiš peć i odeš 2 sata u bioskop Slavica. Kad se vratiš još je jednako ladno al malo pustiš da izduva ono što je skupila, pa se brzo smotaš u krevet i dobro pokriješ.
Ujutro bude druga pesma, prijatnih 15 stepeni.
...a ako se desi da još nešto moraš da uradiš za faks, pre spavanja, a bilo je i toga, sediš za stolom u kaputu i pišeš u kožnim rukavicama, jer nema šansi da držiš ruku na stolu a da se ne skočane prsti.
U sobi, recimo 3x4 metra, dva kreveta paralelno postavljena, starinska, od punog drveta sa masivnim uzglavljem, jedan orman, dva mala stola sa stolicama i po jedna daska iznad svakog kreveta na zidu - polica za ono što nije garderoba.
Moj radni sto dimenzija 80x60, sa plastificiranom pločom i rasklopivim nogama, u originalu namenjen kamperima i stolica iz nekadašnje kujne, kombinacija špera i drveta, pa je ja prefarbala u teget, da se slaže sa crvenim stolom.
Da, bile su i dve bele hokle, koje su služile kao stočići kad se sedne, gde drugo nego na krevete, pa se između postave te hokle, za čaše, šoljice, pepeljare, al onda nema nešto prolaženja. Tu sediš gde si se zatekao.
Ako se desi da treba da crtaš nešto veće, onda ideš u kujnu za veliki astal prekriven mušemom, al rekoh da tamo nije bilo nikakvog grejanja, pa zimi gledaš da se odgovarajuće obučeš i praviš češće i duže pauze u sobi - da se ugreješ.
..da se razumemo, verovatno sam mogla naći bolji smeštaj al u tim godinama mnogo više znači ono stalno odsustvo babe nego bolji uslovi sa gazdaricom u drugoj sobi.
Spirino pominjanje bioskopa me podsetila na vreme provedeno u tom kraju i detalje studentskog života. Većina studenata tog vremena, a iz provincije, ima neku sličnu priču jer se stanovi skoro nisu izdavali a ako ih je bilo svakako nisu bili pristupačni za ogromnu većinu.
Tako mi došla ideja da ovo bude podsećanje na prošla vremena i uslove smeštaja, nekad i negde, koji iz današnje perspektive deluju nestvarno a tad smo ih sasvim normalno prihvatali.