Traparao ti, ne traparao, starost bila ona nakaza ili ne, dolazi ne pitajući.
Kupiš šporet, prođu godine i on ostari, sve se češće kvari, plaćaš popravke dok ne dostignu cenu novog šporeta i kupiš novi. Ista stvar je sa mnogo stvari koje svakodnevno upotrebljavamo.
Ali starost! Ne možeš kupiti novu mladost. Ma kako se dobro držao i izgledao u poznim godinama, česti su kvarovi organizma. Neki se uz lekarsku pomoć mogu popraviti ili bar ublažiti a nekima nema leka. Počneš da se prisećaš unazad do dečaštva i mladosti, padne ti na pamet ovo ili ono što si bez po muke mogao da uradiš a sada ti je to mislena imenica. Starost sobom donosi mrzovolju, rezigniranost, što kriti i nesigurnost u mnogim situacijama.
Više puta sam ga pominjao a sada je pravi trenutak da ga se opet setim. Moga đeda strica Milića Petrovića zatekao sam jednom kako u dvorištu uklesuje neka slova na nadgrobni spomenik sebi i davno preminuloj ženi. Što to činiš đede, upitao sam ga? Odmakao se i rekao mi: De pročitaj. Imao sam devet godina i po dva meseca sam provodio na selu sa bratom, uglavnom kod strica koji nas je neizmerno voleo. Primakao sam se i pročitao: Oj starosti čovječija nakazo! Pogledao sam ga začuđeno: Kako to misliš, upitao sam ga? Pruži šaku, reče mi, a onda on primaknu svoju do moje. Možeš li da povjeruješ da je i moja šaka kad sam imao godina kao ti, izgledala kao tvoja? Pogledao sam, njegova šaka je bila čvornovata, sa prepletom vena i kožom kao hrastova kora! Mogu, odgovorio sam, lažući i ne verujući mu ni malo. Nasmejao se, laškiš ti malo svoga đeda ali neka, shvatićeš kad dođe vrijeme. Idi igraj se, ja moram ovo da završim što prije, ne zna se što nosi dan a što nosi noć i nastavi da doteruje slova.
Juče sam napunio sedamdesetpet godina ali sam odavno shvatio njegove reči.