Sada su svi svesni značaja grupe Velvet Underground.
Nemerljiv je uticaj koji su oni izvršili na popularnu muziku.
U vreme kada je Amerika bila u flower-power fazonu,
oni su uveli u igru potpuno nove, za to doba apsolutno
neprihvatljive teme. Travestiju, homoseksualizam,
upotrebu i , naročito zloupotrbu droga, nasilje, otudjenost....
Zvuci koje su proizvodili, monotonost kompozicija,
bizarnost nastupa, tekstovi, atmosfera tamna i mučna,
ma koliko oslikavala stvarnost tamne strane N.Y.
ulica, bila je neprihvatljiva za sve, To jest, skoro za sve.
Brajan Ino je jednom rekao da misli da su svih onih
par hiljada ljudi koji su kupili prvi album Velveta,
onda kada je izašao, ili kupili gitare i oformili grupu,
ili su postali rok kritičari.
Zaista, niko pre njih nije svirao tako. Lou je slušao free jazz,
i pokušavao da piše stihove, John Cale je došao iz Britanije
u USA da nastavi studije klasične muzike, i tek tu otkrio da ga
zanima rock'n roll,Morisson je bio roker.
Izgledalo je da ih ne zanima komercijalni uspeh.
Andy Warhol ih je čuo u jednom N.Y. klubu baš te noći,
kada su vlasnika doveli do ludila,i dobili otkaz.
Ponudio im je da se pridruže njegovoj ekipi u Fabrici,
predložio im senzacionalnu Nico za pevačicu,
i postao njihov menadžer.
Dizajnirao je čuveni banana omot, i potpisao produkciju
prvog albuma. Velveti su išli na turneju po Americi u okviru
Exploding Plastic Inevitable, multimedijalnog programa.
Skrenuo je pažnju na njih, bar u okvirima underground
kulturnih krugova.
The New York Dolls, Patti Smith, the Sex Pistols, Talking Heads,
U2, R.E.M., Roxy Music , Sonic Youth su samo neki od
mnogih koji kažu da su radili pod direktnim uticajem velveta...
David Bowie je neke njihove pesme izvodio na svojim Ziggy
koncertima.(waiting for the man,
white light/white heat).
Ništa nije bilo jednostavno u Velvetima.
Saradnja sa Nico je prekinuta.Ona je nastavila glumačku,
pevačku ...karijeru i otišla u legendu kao jedna od najvećih
ikona šezdesetih,
Sa Vorholom, takodje.
Snažne kreativnosti Lu Rida i Džona Kejla Takodje su
se dramatično sudarale, to što je Niko bila u vezi sa
obojicom, verovatno nije pomagalo...
Sve u svemu, posle 4. albuma, priznanja u nekim krugovima,
mnogo nesuglasica, i komercijalnog neuspeha,
Lu je napustio grupu.
Počeo je da radi kao računovođa, ili nešto tako
u očevoj firmi, ali to , naravno nije potrajalo.
Dve godine pošto je napustio grupu izašao je očekivani,
ali razočaravajući album, imenom Lou Reed.
Tu je bio uglavnom, materijal iz vremena Velveta, sa
par novih kompozicija....
David Bowie said, "The nature of his lyric writing had been
hitherto unknown in rock...he supplied us with the street and
the landscape, and we peopled it."
Bio je fan. Žestok. Ponudio je saradnju.
Kažu da se ne zna ko je bio nervozniji pre prvog susreta,
Bouvi je trebalo da se sretne sa legendom i genijem,
a Rid sa strancem koji pomera granice u svetskim razmerama,
sa nekim ko je zastrašujuće popularan.
Produkciju drugog solo albuma Lu Rida potpisali su Bouvi i
gitarista Mik Ronson, zvezda Spajdersa,
pesma Walk on the Wid Side, je , valjda najveći Ridov hit, ever.
Evropa je saznala za njega, i što je još važnije, saznala je za Velvete.
Više ništa nije bilo isto.
Ime albuma je Transformer.
Produkcija nije dramatično promenila ono što je Rid imao da kaže,
dodala je malo glama, to je tada bilo trendi.
Promenilo se to kako su ljudi videli tu muziku.
Znam ljude koji kažu da je Bouvi nepotrebno komercijalizovao
celu stvar, da je Ridu napravio medveđu uslugu.
Da je beskompromisnost Velveta bila poenta.
Da je Bouvi katalizator, workoholic, koji doduše, uspeva da
predvidi trendove, da pronađe način da široj publici
približi muyiku ljudi sa kojima radi, ali da se pri tom
napaja njihovom energijom i stvaralačkim genijem,
i na taj način neutrališe nedostatak sopstvene kreativnosti.
Ne znam.Možda.
Ali, možda bi Lou Reed sada bio neki činovnik na Menhetnu,
a mi ne bismo čuli još nekoliko zaista dobrih ploča,
i , verovatno ne bismo dočekali da čujemo Velvete ponovo. :))