RADOVAN

Ovako smršao, nevjerovatno liči na likove iz „Alan Forda“, kultnog stripa moje generacije. Oči, crte lica, nešto u pogledu – baš kao likovi, i to ne glavni, iz legendarnog stripa o prevarantima, mitomanima i tajnim agentima. O grupi nazvanoj TNT. Naravno, ovaj strip je rađen na rubu – i preko ruba – karikature, pa činjenica da neko tako liči na Bankerove spodobe i nije baš neki dobar usud. Odnosno – ovdje se nastavlja personalna balkanska groteska – nije Karadžić jedini koji nalikuje na likove iz TNT grupe. Sjećate se legendarne karikature iz Mladine – gdje je, ako se dobro sjećam, Milo bio sir Oliver – svi su, odista nevjerovatno prirodno ličili na ekipu iz najraspalije njujorške cvjećare. I Tuđman, i Sloba, i baš svi drugi...
E tu nastupa istinsko balkansko ludilo – OK, svi oni nalikuju karikaturama, i čak ih vrlo lako možemo, u svakom trenutku smjestiti u karikaturalni kod, ali – oni su prouzrokovali zlo kakvom je teško naći nešto slično u našem vremenu. Za pravo poređenje moralo bi se skoknuti do Ruande... Stotine hiljada mrtvih, raseljenih, uništenih. A, na kraju, kad pogledaš – svi kreatori ovdašnjeg, konkretnog Zla – u suštini liče na karikature.
Karikaturalno je i Karadžićevo pozivanje na Holbruka – navodno su mu Amerikanci obećali poštedu od Haga. Ali, kako shvatismo, Radovan se sada boji da će ga Amerikanci, tačnije Holbruk i njegova „duga ruka“ kazniti, kada on otkrije njihovu „prljavu igru“. Boji se. Kao što se nije bojao kada je njegova „duga ruka“ u vidu artiljerskih oruđa i snajpera ubijala jedan grad i hiljade njegovih žitelja. Ovaj se „tihujući“ vjernik nije bojao ni Boga, jer je, naprosto, vjerovao da je njegov Bog jednako krvoločan kao i on sam, te da je on, Gradoubica, samo „produžena ruka“ takvog Boga. U ime koga mu, kako vidjesmo, mitropolit Amfilohije pruža podršku – kao svojevremeno Arkanu – i ne poseže za retorikom opraštanja, jer, valjda iz mitropolitove vizure i nema što da se oprašta. Radovan navodno traži oprost od onih koji su ga znali kao Dabića, mada bi mnogo više morao da to traži od onih koji su ga upoznali kao Karadžića.
Ljudi koji vjeruju da je Radovan radio sve kako treba nije malo. I to je najveći problem na ovim prostorima. Ovdašnji fašisti su i dalje, za dobar dio populacije – heroji. To je tragedija balkanskih naroda – koji su obično podijeljeni na dvije grupe – za dio populacije heroji su fašisti, a za drugi dio populacije heroji su – kriminalci. (Uzgred, i jedni i drugi strastveno mrze – kritički nastrojene nezavisne intelektualce, oni, naime, kvare idilu.) Pa se onda fašisti legitimišu kao borci protiv kriminala, a kriminalci kao veliki borci protiv – fašizma. Jasno, ovakva podjela, ovakav infernalni zagrljaj šljama, vodi ravno u pakao.
Kako je moguće da takvi nedovršeni tipovi, prevaranti spremni da budu i tihujući monasi jednako kao i bijeli magovi što „proljepšavaju i liječe od uroka“, ili nekadašnji bezlični bankarski službenici iz doba socijalizma, kako je moguće da likovi koji se danas doimaju kao karikaturalni proizvedu toliko zla. S jedne strane i nesumnjivo – to govori prilično loše o ljudima koji su izabrali, slijedili i obožavali takve karikature. I ne samo to – ljudi su pristali i pristaju na sistem koji favorizuje sve najgore. Kako?
Možda taj mehanizam dočarava jedna, ovih dana aktuelna crnogorska priča – o skupštinskoj službenici koja je dobila otkaz. Dama o kojoj je riječ otpuštena je jer je kazala istinu i čuvala lično i profesionalno dostojanstvo. A što se, jasno je, nije svidjelo njenom šefu, te je uslijedio – otkaz. Dakle, živimo u sistemu koji favorizuje laž i odsustvo dostojanstva. I uopšte, potrebe za takvim čim. Takav sistem favorizuje apsolutnu poslušnost i potčinjenost bez ostatka.
Ovakva situacija postaje opasna kada shvatite da sa takvim pristupom nikada neće biti usvojen zakon o zaštiti insajdera koji prijavljuju korupciju, na primjer. Jer, uvijek je tu neki šef koji će vam nekažnjeno dati otkaz. (Naravno, tu je uvijek i neki mitropolit koji će sve blagosiljati.)
I sve zaista liči na sulude pričice o grupi TNT. „Halo Bing, kako brat. Što, opet je u zatvoru?“, kako bi to rekao sir Oliver.

BALŠA BRKOVIĆ

p.s.

poslije odmora i duže pauze evo me opet. Ipak je blog nešto što vas ne ostavlja na miru. Za početak neka bude Balša, tema je aktuelna, nemam šta da dodam onom što je pisac napisao, tako da mi se učinilo logičnim i jadnostavnim da na blogu objavim njegovu današnju kolumnu iz Arta. A i time ću kupiti vrijeme da ja našto smislim i napišem.