Umetnik je stalno u iskušenju :hoće li realnost njegovog dela biti u realnosti izvan dela, realnosti tzv. „prirode“.Mimetičko se nameće i primorava ga da se opredeli : u znak ili asocijaciju, u imitativno ili u moguće...
I u tom slučaju skulptor se lakše snadje – njegovo delo je uvek predmet – trodimenzionalno i zahvata dovoljno površine da bi ostalo nevidljivo..
Scena se služi ravnanjem...tačnije, nesavršenošću oka...
Iluzija o produbljenom prostoru, sukob svetlosti i raznolikih tonova, slojevitost pa sve do simbolike koja će posmatrača konačno uvesti u krug „prevarenih vernika“ – mogućnosti su nebrojene...
Metodološki pristup ovog sastava istraživača neobično podseća na postupak koji se primenjuje u psihoanalizi – skidanje sloj po sloj..Tako da se otkrivena dinamika stvaranja zaista odvija višeslojno, postavljanjem jednog stanja posmatranja na drugo, čime omogućuju da crno- beli svet zadobije svoje valere ili pak snažne kontraste, kako u sistemu koloritskom, tako i mu muzičkom i naposletku značenjskom...
Semantika njihovih dela je je najčitjivija u u njihovoj energičnoj i iznad svega zanimljivoj dvoslojnoj konfiguraciji scenskog pokreta i muzike..ispod dinamičnog ekspresivnog pokreta, čija se anarho gestualnost organizuje u svojevrsnom brzopisu vrlo osećajnog duktrusa, asocirajući na svedočenje o vremenu sadašnjem, na umetnični dnevnik, pomalja se nežniji, ranjiviji svet sa formama iz arhetipskog sloja umetničkog bića...
A moguće i uz sećanja na period ranog otkrivanja sveta oko sebe, kada detinjim okom uočene predstave imaju neponovljivo magijsko dejstvo...