Moja malenkost je otvorila tribinu sa kratkim uvodnim predavanjem u istorijatu ekumenskog dijaloga i njegovoj perspektivi. Nakon toga naš poznati sociolog religije prof. dr Zorica Kuburić izložila je neke empirijske podatke koji govore o spremnosti ljudi na ovim prostorima da učestvuju u ovakvoj vrsti dijaloga. Prof. dr Roman Miz, autor nekoliko knjiga o ekumenizmu i autoritet na ovom polju, naglasio je trenutnu krizu koji ovaj dijalog ima u svetu ali i kod nas, izraživši optimizam da će se posle perioda stagnacije ekumenski dijalog nastaviti svojim punim intenzitetom.
Naš poznati pravoslavni publicista, direktor Verske informativne agencije, g. Živica Tucić podsetio nas na izvesnu dozu neiskrenosti koja se često javlja kada je u pitanju ekumenski dijalog i naglasio važnost da budući dijalog mora isključiti svaki lični interes crkve najvažnijeg a to je stvaranje atmosfere međusobnog uvažavanja, poverenja i prijateljskih odnosa uopšte.
Dekan Protestantskog teološkog fakulteta u Novom Sadu, prof. dr Dimitrije Popadić govorio je o potrebi da ovakav dijalog treba biti koncentrisan oko zajedničkih imenitelja kojeg imaju sve hrišćanske crkve a to je pre svega Hrist kao centar, temelj i osnovno polazište.
Prof. dr Svetislav Rajšić, sumirao je prethodne goste i naglasio važnost da svi vernici - laici bez obzira na svoju veroispovest treba da učestvuju u ovom dijalogu i da pored činjenice da u ovakvom dijalogu postoje neiskrenosti on mora da se odvija jer u suprotnom nepostojanje istog vodi ka suprotnom kraju - sukobu.
U svakom slučaju, ova tribina neće doneti neke značajne promene u kontekstu ekumenskog - međucrkvenog dijaloga jer o tome ne odlučujemo mi laici, već vladike i biskupi. Mislim da bi važna implikacija ovakve tribine mogla biti ideja da se u narednom periodu ogranizuju slična okupljanja, ali pre svega, stručnih vernika - laika koji bi zajedničkim delovanjem mogli da učine nešto po po pitanju socijalne odgovnosti koje hrišćanstvo neumitno ima i tako dopriesu rešavanju brojnih socijalnih pitanja, poput pomoći oboleloj deci, gladnoj deci sa Kosova, prikupljanja priloga za svratišta, borbe protiv narkomanije i brojnih drugih problema sa kojima se naše društvo suočava. Hrišćanstvo se danas mora pokazati na delima, ljubav se ne komunicira samo rečima već se pokazuje na delima ljubavi. Isto tako i hrišćanstvo danas ne sme da bude puki moralizam koji postavlja granice i okvire, već otvara mogućnosti, spaja i daruje. Jedino tako crkve mogu vratiti poverenje naroda.
Na kraju podsetio bih na reči savremenog rimokatoličkog bogoslova Valtera Kaspera: „Ekumenizam nije nešto čime treba da se bave samo eksperti, teolozi ili biskupi, već svaki čovek, svaki hrišćanin... Prvi problem koji treba da prevaziđemo, jeste neznanje, nepoznavanje i predrasude koje postoje među nama. Kada do toga dođe, tek onda ćemo moći da krenemo napred i da zaista uradimo ono što je potrebno za dobrobit čovečanstva. Nismo više neprijatelji jedni drugima niti smo ravnodušni jedni prema drugima. Mi smo braća i sestre u Hristu, zajedničkom Gospodu i zajednički moramo da radimo na prevazilaženju onoga što nas deli."