"[Our audience] is best visualized as a vicious, lazy, profoundly ignorant, perpetually hungry organism craving the warm god-flesh of the anointed. Personally, I like to imagine something the size of a baby hippo, that lives by itself, in the dark, in a double-wide on the outskirts of Topeka. It's covered with eyes and it sweats constantly. The sweat runs into those eyes and makes them sting. It has no mouth, no genitals, and can only express its mute extremes of murderous rage and infantile desire by changing the channels on a universal remote. Or by voting in presidential elections."
-William Gibson, Idoru
2009. godina je počela. Najgledaniji reality TV šou u SAD se danas završio inaguracijom novog predsednika. Pop kultura se blago uvija ispod promene okusa jedinstvenog narativa. Najavljena je predgrupa za koncert Pussycat Dolls u Areni. Ja sam konačno pročitao Zeitgeist od Bruce Sterling-a (nema nikakve veze sa filmom). Konvergencija ovih faktora je... zajebana.
Početak, odnekud mi poznat, je u maloj sobici određenoj za obitavanje osmorice civilnih vojnika u Domu vojske, među njima ja koji prelistavam 24sata novine. Kratka vest - Lady GaGa dolazi kao predgrupa za Pussycat Dolls. Kakva koincidencija, već nedeljama po glavi prebiram kako bi trebalo nesto reći o njoj. Ali to je, u stvari, samo deo šire priče moderne pop kulture koja mi je na vrh jezika.
Već sam nekoliko puta napomenuo kako me pop kultura fascinira na više nivoa. Nikada sebe nisam smatrao pop konzumentom, niti smatram da je ogromna većina predstavnika pop žanra nešto kvalitetno ili vredno pažnje. Ali pop kultura je esencijalna. Destilovani, koncentrovani odnos čitavog ljudskog roda prema životu, jednih prema drugima, pa i samima sebi, kolektivni mindset čitave generacije, kontekst gotovo svake poruke koju želimo preneti sagovornicima. Hash vrednost celokupnosti informacija koje sada, ovog trenutka, smatramo releventnim. Povrh svega toga imamo Internet, instant globalna komunikacija se odvija ispod naših noseva. Nova generacija, nova vrsta homo sapiens-a odrasta slobodno plivajući kroz to more informacija. Spoznaja o svetu oko nas je sve manje pitanje informisanja a sve više pitanje osmoze. Pozivanje informacija dešava se gotovo istog trenutka kada i njihovo samo stvaranje. Milioni ljudi kao delovi mašine sposobne da izbaci sažvakani, brutalno ogoljeni, arbitrarno banalizovan siže svake nove ideje. Feedback loop samoreferencirajuće komunikacije koja počinje da podseća na neku futurističku verziju mikrofonije. Kako ne biti fasciniran?Jedan slikoviti opis kaže da pop iznova i iznova jede sam sebe. Kada se pojede, fekalije dobijene kao proizvod digestivnog trakta predstavljaju novu generaciju pop-a. Možda malo degradirajuće mada, realno, nemoguće je imati dovoljno nisko misljenje o pop-u. Ne mislim to kao uvredu, samo smatram da je bizarno namenski se klanjati našoj sopstvenoj projekciji moći i slave. Ciklus tog samoproždiranja je kontinualan, naravno, mada je zanimljivo deliti ga u jasno razdvojene cikluse koje možemo da posmatramo na nivou godine, dekade, veka.
2009. nam, pre svega, nudi kraj skoro dve godine dugačkog planetarno popularnog reality programa poznatog kao predsednički izbori u SAD. Najskuplji do sada, kažu. Meni zanimljiv kao prvi prepoznatljiv trenutak kada je pop kultura konačno uspela u potpunosti da apsorbuje demokratski politički proces kao formu zabave za šire narodne mase. Nije da je to ikada bilo išta drugo, ali ovaj nivo samosvesti tim povodom do sada nije bio ispoljavan. Masovna ekstaza nacije koja trijumfantno proslavlja svoju sposobnost da štiklira jedan od dva prazna kvadratića. Nema veze, naše serije su, kao i uvek, samo jeftine kopije te iste stvari sa lošim scenarijem i manje glumaca. Ali, to je sve sada već prethodna sezona koja se, kao i kod svake druge dobre serije, završava dramaticnim cliffhanger-om. Kataklizma preti, kako će se naš junak sa njom izboriti? Saznajte u sledećem uzbudljivom izdanju...Da li ste se ikada izgubili na netu? Jako zabavno, ako imate vremena. Ne umem dati tačne instrukcije kako to postići, posle dovoljno vremena na netu cela stvar postaje nekako prirodna. Sati prolaze, onda shvatite da je pola četri ujutru i da, iz ko zna kog razloga, sada znate istoriju Tommy Chong-ovih problema sa zakonom, NATO fonetički alfabet, konvencije vezane za isticanje nacionalnih zastava na kopnu i moru, kao i jedno dvadeset različitih monologa Craig Ferguson-a sa početka Late Late Night talk show-a.
U svakom slučaju, u pauzi između pomenutih sezona, prateći ko zna koje linkove ko zna gde, proradi mi radoznalost po pitanju novog soundtrack-a. Sigurno se već priprema muzika koja će nam svirati u pozadini kroz srceparajuće momente ekonomskog kraha i veselje pretežno simboličnih trijumfa nad gnusnim nam silama jučerašnjeg i zastarelog. Google pretraga će vam u takvom podvigu pomoći malo do nikako. Ne znate ni šta tražite. Tu pomaže samo gubljenje na netu, koje ćete pokušati makar malčice da usmeravate u nekom pravcu. Pokušaji te vrste su ultimativno besmisleni ali nećete valjda to odmah sebi da priznate? Sećam se video clip-a na YouTube-u u kojem Jessica Alba odgovara na izazov nekog dečka u disciplini buljenja u kameru bez treptanja. Mislim da je pobedila. Odatle stigoh na jedan od onih sajtova koji izgleda kao da je popularan iako imam snažan utisak da baš i nije. Tako valjda izgleda malo odgovornija, moderna varjanta dot-com mehura. Tu negde je bila i Lady GaGa, čime se polako vraćam na početak teksta.
Pop muzika nije komplikovana stvar, konceptualno. Samo treba da ne izmislite apsolutno ništa novo i baratate isključivo najmanje iritatnim komadima društvenog koncenzusa. Best seller, naravno, nije ono što se ljudima najviše sviđa nego ono što mase najmanje mrze (sad znate zašto je Shawshank Redemption prvi na IMDB listi). Stavovi su u tom domenu jako nezgodni jer mase su jako alergične na stavove, bilo kakve. E, u takvu papazjaniju ubaciti jedan prepoznatljiv zvuk, catchy refren, zanimljiv sound loop ili tako neki element koji će privući pažnju i eto hita. To je sa teorijske strane. Praktično je, siguran sam, jako zahtevan posao sprovesti to sve u delo. Nisam sarkastičan.Lady GaGa, na prvo slušanje, nije htela da sarađuje sa ovom teorijom.
Just Dance, hit singl, najprodavaniji download u Decembru, na vhu i britanskih i američkih top lista je bio predmet "izučavanja". Naravno, u pitanju je pop. Klasična pop pesma, po svim standardima. Ali nije imala jedan specifican zvuk koji je prodaje, kao recimo Toxic od Britney Spears. Niti je nekim svojim delom referencirala poznati hit u podsvesti većine slušalaca kao što, recimo, Umbrella od Rihane (h je obavezno zvučno), ubeđen sam, referencira ono naricanje u Zombie od Cranberries. Pesma funkcioniše i jako me nervira što ne umem da shvatim kako i zašto. Gods damn you, now it's personal.
Preslušao sam ceo album. Pregledao sam zvanični sajt. Odgledao sam bar dvadesetak live izvođenja Just Dance. Sve ukupno, tu pesmu sam sigurno pedesetak puta čuo do kraja novogodišnjih praznika, odavno pregazivši onu zamišljenu crtu posle koje vam je bilo koja data muzika toliko na mozgu da više ne možete racionalno o njoj da razmišljate. A pesma mi se čak toliko ni ne sviđa.Na kraju sam podneo poraz. Postoji jedan sound loop koji se kroz većinu pesme ponavlja, ali nedovoljno upečatljivo da bi se uklopilo u teoriju. Jedan deo pesme pred refren često zvuči slično kao refren od You Spin Me Round od Dead or Alive, ali čini mi se da sam u tom trenutku već počeo da posežem za slamkama i da to baš i ne drži vodu. Za uzvrat, saznao sam da mi je još jedna teza potonula u plamenu - da je Kylie Minogue poslednja stvarna pop zvezda. Sve bitne pop zvezde posle nje su na ovaj ili onaj način manufakturisane, glasila je moja teorija. Ispade da je Lady GaGa (zaboravih - jeste u pitanju Queen referenca) pre svog prvog albuma već godinama bila u muzičkoj industriji, te radila muziku za sijaset poznatih imena, između ostalih Pussycat Dolls i Britney. Ume da peva, sama radi svoju muziku, ima svoj Haus of GaGa tim za izradu unikatnih modnih elemenata za nastupe. I ne peva na playback iako joj je performans srazmerno elaboratan. Koga briga što mi se ne sviđa muzika i što joj album ima jednu ipo stvarno upečatljivu pesmu. Možda 2009. stvarno donese neku krupniju promenu?