Ako smatrate da je došlo vreme da uspavate svog psa, to možete da uradite odlaskom kod veterinara.Sve je lepo regulisno i legalno. Dobro za vas a pre svega za psa.Da se ne muči.
Ali ako kojim slučajem odlučite da se sami ne mučite iznenadićete se. Vi nemate prava da se uspavate.Ne možete otići u apoteku, lekaru pa čak ni kod veterinara i ,,lepo, moliću fino,, rešiti svoj problem. Nije dozvoljeno, ljudima. A zašto, ako je psima?Kako to da ljudi nisu izborili to elementarno pravo a psi jesu?
Kako je moguće da to najelementarnije ljudsko pravo – svoga tela gospodar- nije uključeno u corpus ljudskih prava, a gomila ostalih, sekundarnih – jesu?
Potpuno zbunjujuće!
S obzirom na procentualni učinak samoubistava (prisile na mučenje i patnju), dakle na one koji već dovoljno pate, ovo pravo na upavljivanje postaje ključni problem zajednice.Pogotovo ako se uzme u obzir (a mora!) da to pravo na uspavljivanje nije ekskluzivno pravo individue.To pravo može imati i ima i šira grupa, sve do nacije i potpune društvene zajednice.
Greše i ne razumeju oni koji misle da su se ratovi vodili i vode samo iz potreba ,,krvi i tla,, dakle – političkih interesa. To uopšte nije tačno. Većina ratova nastaje iz potrebe kolektiviteta za uspavljivanjem!
E sad, budući da je to oduvek bilo zabranjeno (religija i sve to) šta su mogli da rade?
Više je nego logično da potreba za masovnim umiranjem svoj mogući izraz može naći samo u ratu. Dakle, zaratiš sa prvim komšijom sve u nadi da će te potamaniti skroz, da će se zaista potruditi jer plen je veliki.
Na žalost, nikada u istoriji to se nije dogodilo u potpunosti. I to je veliki problem.Kao i svaki nedovršen posao. A toliko toga uloženo!
I ne samo to. Stvaraju se i novi problemi. Oni što su ostali živi a hteli su da reše problem, budući da im je uspavljivanje nedostupno, sada mogu da se sa pravom ljute, i mrze svog komšiju što nije dovršio posao. I to mogu toliko da čak krenu da se svete i pokrenu novi rat, a komšija možda uopšte nema potrebu za uspavljivanjem, ne baš u tom trenutku.Možda nekad, ko zna, ali ne sada!
Sa samim komšijom je još gore.
Prihvatio se posla, uzeo kaparu, i ništa nije uradio. Kriv! Osuđen i osramoćen pred svima! I to samo zato što je hteo da pomogne komšiji, dobronameran, misleći da to mora jer zna da bi i komšija to isto i njemu učinio, pomogao bi mu!
Sve se strašno iskomplikuje, toliko da može da se ratuje iz čiste mržnje (otuda ona izreka – od ljubavi do mržnje, samo korak nas deli!).
Eto taj slučaj sa Srebrenicom.
Možda se tu baš o tome radi.
Možda su muslimani tamo, osetili taj nagon i nemajući mogućnost da se lepo, bez patnje uspavaju, zamolili komšije srbe da im pomognu. Moglo je biti i obrnuto, ali nije. Srbi, naravno zasrali. Nisu obavili posao do kraja. I sad ne samo osramoćeni, nego ih još i komšije s pravom mrze.
Mogu bez rezerve da im prebacuju da su loše komšije i da bi oni, da su ih srbi zamolili, to lepo komšijski odradili do kraja. A ne tako! Džaba sad srbima da tvrde da ovi ne bi to bolje uradili od njih, da su se baš trudili, ali eto...nije se dalo!
I sve to samo zato što ljudi nisu izjednačeni sa psima, u pravima.
Da jesu, nikakvih muka i zločina ne bi bilo.
Lepo, svako ode u apoteku, kod svog doktora ili veterinara, plati i ...spava!