Nekvalitetna javnost ( II)

Gomila tekstova na blogu napisana zadnjih dana govori da mi nemamo javnost. Jer da je imamo ovo nam se ne bi događalo, ovo "veslanje" uzduž i popreko.

Nenamerno, ali valjda pod istim utiskom napisao sam pre desetak dana kolumnu za jedan strani list koji vam redovno postujem več nekoliko meseci...

Samo da napomenem - u tekstu pisanim za javnost koja ne prati redovno naše dnevno političke događaje ima nekih detalja koji se ovde podrazumevaju, pa se unapred izvinjavam ako vam se čine suvišnim.... 

KONCESIJA, EPISKOP I LIPICANERI

Piše: Drago Kovačević

Tri su događaja ovih dana na osoben način ispunili srpske medije.

To su koncesijski ugovor za auto – cestu od Horgoša do Požege, štrajk glađu mileševskoga episkopa Filareta na srpsko – crnogorskoj granici i pitanja vezana za konje «lipicanere» smještene na nekom imanju kod Novog Sada, a  dotjerane iz Lipika još prije 16 godina, na samom početku rata u Hrvatskoj i kroz vreme skoro od svih zaboravljeni.

Koliko god bili po svojoj prirodi različiti, i koliko teško među njima bilo postavljati relacije, ova tri događaja spaja jedna bitna stvar, a to je očigledno vrdanje i bježanje vlasti od obaveze da javnosti pruži informacije šta je po sredi i nesposobnost te javnosti da vlast na to prisili.

Pa krenimo redom.

Koncesioni ugovor za auto – cestu od Horgoša do Požege potpisao je po odluci vlade Srbije, ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić negdije krajem marta ove godine, u periodu kada je to bila samo tehnička vlada. U maju je formirana nova vlada u kojoj je isti ministar nastavio isti posao. Na zahtjev iz Vojvodine koja se osjeća zaobiđenom i oštećenom ovim ugovorom da se on javno objavi, ministar je tražio sve moguće izgovore da ugovor ostane tajnom. Nije ga pokazao ni predsjedniku vojvođanske skupštine Bojanu Kostrešu kad je ovaj službeno došao u vladu baš tim poslom. Intervenisao je i povjerenik za informacije od javnog značaja nalažući vladi da ugovor objavi, ali je ministar Ilić i to ignorisao. Lakonski je objasnio da ugovor ne može biti javan jer koncesionari traže da bude tajan, te da su želje koncesionara iznad Ustava i domaćih zakona.

To je malo «razdrmalo» medije pa su jedno nedjelju dana vršili pritisak da se ugovor objavi i ministar je konačno popustio, ali samo za mrvicu. Pokazao je novinarima osnovni ugovor od 50 stranica u kome i nema ništa osim opštih mjesta, ali nije dozvolio uvid u anekse ugovora koji imaju negdije 950 strana. Potom je usljedila sjednica vlade na kojoj je odlučeno da se objave i neki aneksi, ali nikako onih 5 kojima su regulisane ključne stvari. I ta igra «skrivača» još traje. Bez obzira što Zakon o pristupu javnim informacijama izričito kaže da sve iz te sfere mora biti javno dostupno. Umjesto toga, imamo situaciju da dio vlade, onaj iz starog sastava koji je pomenute koncesije odobrio svaki dan ponavlja kako je sve čisto, a onaj koji tada nije bio tu, upadljivo ćuti. Vojvođani su i na osnovu onoga što je objavljeno izračunali da su ugovorom oštećeni za čitavih 200 miliona evra i postavljaju logično pitanje. Ko to daje koncesiju za izgrađenu auto – cestu, jer je 100 kilometara kroz Vojvodinu izgrađeno, zatim kakva je svrha auto – ceste kojoj je krajnja destinacija Požega, gradić koji se nalazi u sred Srbije i u neposrednoj je blizini nešto većeg Čačka, odakle dolazi ministar Velimir Ilić, te bi zato možda bilo nezgodno auto – cestu nazvati Horgoš – Čačak. Isto tako uputili su legitimno pitanje ko su vlasnici kompanija koje su dobile koncesiju jer je privatizacija u Srbiji pokazala da je većina stranog kapitala koji je ušao u Srbiju preko privatizacije zapravo kapital domaćih tajkuna iz Miloševićevog vremena. Umjesto odgovora, ministar Ilić one koji postavljaju pitanjima naziva izdajnicima i neprijateljima Srbije.

E, sad, posao o kome je riječ vrijedi milijardu i po evra koji su vlasništvo svih građana Srbije. Ako se oko toga ne obezbjedi transparentnost i potpuno jasne relacije, korupcija je ono što bi se po definiciji dogodilo i u zemljama sa mnogo jačim institucijama i pravnim poretkom od onoga u Srbiji.  

Slučaj vladike Filareta vezan je za probleme koje Srbija ima u saradnji sa haškim tribunalom. Kako je kraj ove godine rok koji je EU dala Srbiji da ispuni svoje obaveze glede tribunala, a vreme teče i rok se primiče, pojačava se i nervoza političkih aktera koji obaveze moraju ispuniti. Filaret se našao na  listi od 46 pomagača haških bjegunaca i tu su listi izgleda zajedno pravile srpske i crnogorske vlasti na osnovu nekih saznanja ko su pomagači. Haško tužilaštvo je zatražilo, pored ostalog, da Crna Gora zabrani slobodno kretanje Filaretu po svojoj teritoriji jer procjenjuju da bi to bilo od koristi da se bjegunci lakše uhapse i privedu. Nezgodno je što je Filaretova eparhija pola u Srbiji a pola u Crnoj Gori. Kad je krenuo iz Prijepolja u crnogorski dio eparhije, zabranjen mu je ulazak. On je podigao šator na graničnom prelazu sa srpske strane i proglasio štraj glađu zbog ugrožavanja slobode kretanja. I onda kreće «cirkus». Vlada mu odmah šalje ministra vjera da ga obodri i podrži, mada ga je ta ista vlada i stavila na spisak sumnjivih. Desničarske stranke šalju svoje izaslanike i oni u nedostatku boljih ideja nude da blokiraju puteve prema Crnoj Gori, sve se nadajući da će vlast Crne Gore imati štete od saradnje sa Hagom. Šator stoji u nedođiji pod okom kamera i novinara. Niko više ne pita gdje su haški bjegunci, nego jesu li Filaretova ljudska prava ugrožena. A njegov štrajk je politika. Jer svećenici čine greh i idu protiv boga ako sebi gladovanjem hoće ugroziti život. Život je nekako više u nadležnosti boga. I umjesto da se kaže zašto Filaret ne može u Crnu Goru, u Srbiji se cijela stvar predstavlja kao atak crnogorske vlasti na SPC.

Lipicaneri su izbili u prvi plan ni od kuda. Mediji su odjednom objavili fotografije više ovih konja koji su sablasno izgledali i onda se otvorila priča. Saznali smo da oni više nisu u Karađorđevu gdje su bili dovezeni još 1991. godine nego na nekoj privatnoj farmi kod Novog Sada. Saznali smo kako se zove čovjek koji ih je navodno spasao i dotjerao najpre u BIH pa potom u Srbiju. Saznali smo da su sada u problemu jer se o njima loše brine. Onda je na tu farmu otišao ministar poljoprivrede Milosavljević i dao neke umirujuće izjave kako stvar i nije tako katastrofalna i da konje treba vratiti Hrvatskoj. Propuštena je prilika da se sa vrha vlasti objasni otkuda ti konji u Srbiji, ko ih je dotjerao, koliko ih je bilo, ko ih je popisao, koliko ih je uginulo, koliko se oždrebilo, koliko ih uopšte ima. Jeli ih neko prodavao, trgovao njima, kako su sa državne vojne farme u Karađorđevu završili na privatnoj farmi i tome slično. Bila je to prilika da se kaže ima li još nešto što treba vratiti Hrvatskoj a da je obavijeno velom tajanstvenosti kao priča o konjima. Da završimo tu priču. Jesu li vraćene matične knjige, neka arhivska građa, neki umjetnički fundusi, arheološko blago. Sve to je u Srbiju pristiglo poput lipicanera. Pa da onda podvučemo crtu oko tih stvari.

Ne. O tome nismo mogli ništa saznati ni kad je u Srbiju stigao hrvatski ministar poljoprivrede Čobanković. On je, zajedno sa ministrom Milosavljevićem, otišao na ručak u privatnu vilu vlasnika farme i tamo bio satima. Nije bilo izgleda da se išta dozna osim da će konji biti vraćeni.

A privatna vila nije najbolje mjesto za službeni susret ministara dvije susjedne zemlje koje imaju otvorenih pitanja.

Dakle, tri dobre prilike su propuštene da javnost dobije bitku sa političarima i vlastima koje se najbolje osjećaju kad se stvari odvijaju u polumraku. A upravo kvalitetna kritička javnost je najefikasnija zaštita od samovolje vlasti, nasilja i korupcije. Nje možemo imati samo onoliko za koliko se izborimo. To niko ne donira.