“The Enchantress of Florence” Salman Rushdie

Ruzdi lomi englesku recenicu vec u prologu. O, kakva avantura!
U romanu o carobnici i volsebnici iz Firence osecamo uticaj i tragove magijskog realizma. O!
Kako Ruzdi pise? Njegova proza je niska reci, zlatno-biserna, ima puno skrivenih aliteracija, citanje se dozivljava grlom. Vec je prva recenica magicna: “In the day’s last light the glowing lake below the palace – city looked like a sea of molten gold.”
Snovi… snovi su glavni u ovom romanu. “What if the whole world became a single waking dream? If we could awake in other men’s dreams and change them.”
Ovo je roman o izmisljenoj, izmastanoj princezi, o izmisljenim i izmastanim pricama, o svetu obasjanih slika.
Mladi plavokosi prevarant iz Firence dolazi kod kralja Akbara u Indiju, onog koji zivi cesto u svojim mastanjima. Plavokosan je varalica, madjionicar reci, obmane i prerusavanja.
Pitamo se i sta je realnost, u kojoj od njih, ako ih ima vise, zivimo, ko nas je vec, ako jeste, ispricao, ko nas je vec, ako jeste, izmastao?
Ovo je prica-nautilus, u njenim naborima je eho pripovedaca, koji je stvaralac stvarnosti. Pripovedac takodje prica o pripovedacu, stvarni i izmisljeni svet su jedno.
Uvodne pripovesti su priprema pricu o Quara Koz, koja je “the hidden Mughal princess”.
Prikaz nije ni potreban. Bitno je ono sto smo culi, osetili, saznali, iskusili i rekli, Rec je najmocnija, Rec je prvobitna. Kao sto autor sam kaze: “withcraft requires no potions, familiar spirits or magic wands. Language upon a silvered tongue affords enchantment enough.”
Uzivajmo u Reci.